A pagan of the good times

Već mjesecima i danima ne mogu da svarim svu ovu rasističku situaciju. Ovo što se dogodilo u Baltimoru je poslednja kap. Nikako mi nije jasno kako neko može da mrzi drugo ljudsko biće. Na osnovu čega? Boje kože? Ko si ti da nekoga privedeš samo zato što nema istu boju kože kao i ti? Ako je kriv, okej. Nema potrebe za nasiljem, nema potrebe da nekoga osakatiš, da mu uništiš život samo zato što si rasistička svinja koja misli da je bolja od drugih ljudi. Njihov sav sistem je nastao na osnovu mišljenja da su bolji od cijelog svijeta. Njihova država je nastala krvlju drugih ljudi. Oni su umislili da su Bogom dani, i misle da mogu da povrijeđuju druge ljude samo eto tako.

Ne kažem da su svi. Ne, to ne bi bilo u redu. Ima ljudi koji su protiv tog rasizma, koji misle da su svi jednaki, i koji ne podržavaju čitav taj sistem. Ali, većina opet prevlada, i oni su toliko zatrovani, toliko odvratni da nemam riječi više. Ne mogu i nikada neću razumjeti rasizam! Ne mogu, jer nema nijednog mogućeg logičnog objašnjenja za nešto tako. Ne postoji!

Imamo i mi gorih problema, težih problema. I kod nas ima ljudi koji su mentalno Amerikanci, ali nisam čula ni pročitala da je kod nas neko bio toliko ekstreman da povrijedi drugo ljudsko biće na osnovu svog ega. Ali, ovo me je baš pogodilo zato što mrzim nepravdu.

God bless America. Da.

Ponekad mi je malo ovaj jedan život, htjela bih još četiri da živim i da postignem sve što želim. A, nekad mi je i ovaj jedan previše. Evo ovih dana ovaj jedan mi je previše. Ništa se nije ni desilo, niti me nešto muči, samo mi je tako naišlo. Lijena sam, sve mi je mrsko. Mrsko mi učiti, ali se tjeram. Nazor sve radim ovih dana. Najradije bih samo spavala, ali nazor sve radim.

Nekako bih najradije da preskočim sav ovaj period građenja sopstvenog života, i da sam odjednom deset godina starija i da sam ostvarila sve što sam zacrtala. Nisam ja u fazi odustajanja, niti mi je to na pameti, nego mi je naišla ta faza kada ne mogu ništa ali tjeram sama sebe.

U fazi sam kada mi se ljudski rod gadi, i sve bih pobila da mogu odjednom. Nema ništa gore od aljkave žene, evo potpisujem. Danas kada sam ušla u WC u šoping centru, samo što me nije srčka udarila od smrada. Krave glupe, postoji kabaš ako nemaš za kupku, pa se istušraj, pa onda stvai dezodorans! Znaš doći da kupuješ stvari, a ne znaš se oprati! Pobjesnila sam. Fuj. Muškarci su opet uredniji u odnosu na žene. Joj, užas.

Nikada mi nije bilo teže vratiti se kući, tj. u Beograd. Italiju sam obožavala i prije nego što sam otišla. Njihovu kulturu i jezik, prošli put su mi se baš svidjeli kao narod. Ali, ovaj put su me oduševili. Ja ih prosto još više volim. Jako su kulturni, ljubazni, smireni. Kod njih nema skrleta, nema nervoze, nema istresanja jednih na druge. Sve je lijepo, smireno i kulturno. To je tako jer žive u civilizaciji. Kod nas se stvari teško mijenjaju, treba dosta vremena i strpljenja da bi se išta promijenilo.

Svi mitovi o njima su čista laž i plod su nečijeg iskustva. Nisu debeli, naprotiv mnogo ljepše izgledaju od naših ljudi, voze biciklo umesto da se voze u busu, koji je mali i koji nikada nije krcat. Vozovi su im čisti, uredni, nema necivilizovanog ponašanja, dranja, urlanja na kontrolu ili ne daj Bože nekog nasilja. Kao i u drugim državama, ne samo u Italiji. Samo je narod kod nas toliko isfrustriran situacijom u državama, da su se davno prešle neke granice.

Italijani su divni  vozači, strpljivi, pješak zaista ima prednost. Nebitno da li je 80 pješaka ili samo jedan. Naplaćuju skoro pa i vazduh, ali ne može ih čovjek kriviti, snalaze se. I mi trebali da se ugledamo, što da ne.

Muškarci su im prelijepi, niski ali jako, jako lijepi. I lijepo obučeni. Može se reći liče na prave muškarce. Žene su blago rečeno bezveze. Što se tiče mlađe generacije, mojih vršnjaka, Italija vrvi od hipstera, pa je za mene to bio raj za oči! 😀

Arhitektura je sasvim jedinstvena, meni jako draga. Toskana je raj! Firenca me kupila do kraja života, Cinque Terre su zaista raj na Zemlji, mirno je, šareno, prelijepo! Piza je nešto što je promašilo moja očekivanja, ali hajde, bar sam vidjela čuvene građevine tamo. Bolonja je slatka, preslatka ali ništa posebno. Ne može prići Firenci. Firenca mi je za sada broj jedan, čak je prešla i Beč i Prag na mojoj listi.

Cijelokupni utisak je blago rečeno savršenstvo. Sve je bilo savršeno, čak ni umor ni kiša nisu mogli ništa da poremete. Opet bih išla, i to je država koju bih prešla od sjevera do juga svu. Ali, Bože zdravlja.

Opet kažem, snovi se ostvaruju.

Živimo u takvom svijetu gdje je lakše glumiti da si neko drugi, umesto da budeš to što jesi. Najviše mi smeta kada neko glumi. Čemu? Da se nekome dopadneš kao takav? Ne razumijem. Zar je tako teško biti to što jesi?

Ljudi se mijenjaju i to je činjenica, htjeli mi to ili ne. Osnove ostaju, i osnove su ono što se računa. Različiti događaji i različita iskustva nas mijenjaju. Ja nisam ista kao što sam bila prije dvije godine. Ali, uvijek ću biti to što jesam. Neću nikada glumiti, ostaću svoja.

Niko na svijetu neće moći promijeniti to što jesam. Uvijek ću više voljeti popiti kafu ili čaj, nego izaći u neki klub. Uvijek ću birati da pročitam knjigu nego da slušam prazne priče i tračeve. To me ne čini boljom od drugih ljudi, ja samo tako želim i volim.

A, jedina istina i uvjerila sam se u to je da novac zaista mijenja ljude. Postanu nekako oholi, niko kao oni. Jadniče, to je samo papir za koji ti prodaješ svoju ličnost.

Sada sam se opet sjetila Kristofera Makandlesa. I uvijek ću biti inspirisana njegovim načinom života i njegovim likom. Samo mi je jako žao što sam knjigu posudila nekome ko je nije nikada ni vratio, evo ovih dana je tačno godina dana, kako moja omiljena knjiga nije sa mnom. Lekcija: nikada nikome ne posuđujte knjige, osim ako niste 100% da će ih vratiti. To je opšte poznato pravilo, ali meni je bilo žao da ne posudim tu knjigu.

“Into the wild” je definitivno moja omiljena knjiga, iako sam zaluđena srednjovijekovnom Engleskom, to nema nikakve veze sa drugim knjigama koje sam čitala i koje volim. Najviše na svijetu volim da čitam, i jedva čekam opet da krenem.

Što se tiče filma “Into the wild” i knjige, razlike su male. To je možda i jedini film koji nije otišao mnogo od knjige. To je i poenta valjda. Jako mi je drago što je Džon Krakauer napisao ovu knjigu i što će Kris tj. Aleks uvijek živjeti i biti sa nama kroz tu knjigu i film, naravno. Tužno je što je jedan takav mladi čovjek završio svoje životno putovanje na takav način. Ali, inspirisaće me do kraja života.

Daniel Norris – profesionalni igrač bejzbola me jako podsjetio na Krisa, i zaista me oduševio. Skromnost posjeduju rijetki ljudi, pogotovo u ovo vrijeme kada je samo novac i materijalno prioritet.

Vječiti problem našeg društva, Balkanskog društva je pojam liberalnosti. Ljudi su prosto zadrti. Ne kažem da su svi, ali većina je takva. Nekim ljudima ne možeš objasniti da je gej populacija postojala čak i Staroj Grčkoj. Većina se vodi religijom, i kako nisu bili Adam i Steva, već Adam i Eva, i to je ono što ih ograničava u njihovom shvatanju svijeta.

Gejevi su ljudska bića, baš kao i heteroseksualci, sa jednom malom razlikom – vole osobe svog pola. Imaju pravo na to, sa tim pravom su se rodili, gejevi se rađaju, gej ne možeš da postaneš tek tako. Probudiš se jednog dana i kažeš sebi ” E, danas sam gej!”. Ne. To tako ne ide i nikada nije išlo. Homoseksualizam nije bolest, niti je ikada bila. Svi smo mi ljudi i imamo apsolutno pravo da volimo koga želimo.

Muka mi je od one parole “Ako legalizuju gej brakove, legalizovaće i pedofiliju.” Stvarno? Vau, kako ste pametni, pamet izbija iz svake rečenice koju sklopi jedan organ koji mnogima fali.

No, da ne dužim. Najuvrijedljivija rečenica koju možeš reći homofobima je: “Da Bog da ti dijete bilo gej”. Sa druge strane, imamo sreće što smo rasli u manje nasilnom okruženju, šta bi bilo tek da imamo više Afroamerikanaca i Kineza? Homofobija bi prešla svaku moguću mjeru. Ljudi su jadni. Neznanje je njihova religija.

Kažu proljeće. Ovaj grad proljeća nije vidio. Ja ne znam šta je ovo. Da zime nije bilo, pa hajde. Nego je i bilo snijega i minusa. Ali, džaba. Sada su nam se i praznici zamjenili. Van pameti i svake logike.

Nedelje su super ponekad. Meni su lučno jako dosadne, ali su super za odmaranje, za Tumblr, čaj, film ili još bolje knjigu. Ali, ponekad su mi tako dosadne. Smorim se. Hoču sunce i toplo vrijeme, muka mi je od grčenja na hladnom vazduhu.

Na svijetu postoje ljudi koji su hodajuća umjetnost. Ima ljudi koji nose to nešto u sebi, nije to harizma, već neka energija, neka sasvim opčinjujuća energija. To je “ono” kod ljudi koji nisu naročito lijepi, ali su prosto tako inspirativni, tako divni, tako savršeni. Takve ljude obožavam. Neobične momke i djevojke. Ima previše istih ljudi.

Kažu da u životu nikada ništa ne treba planirati. Ja ne planiram. Ja samo znam da ću uraditi neke stvari. A, ne planiram ništa, jer ne znam šta će se ujutru biti, a ne za pola godine ili tako.

No, ja jednu stvar mogu da tvrdim. A, to je da se želje ispunjavaju. Uvijek. I kada ste god nešto poželjeli, a možda ste zaboravili u međuvremenu, ta želja se ostvari. Recimo, ja sam često željela da posjetim Italiju, cijelu Italiju. I evo, aBd idem uskoro drugi put. Sjećam se da sam imala listu želja na starom blogu, i da je Italija bila jedna od njih. Ispunjavaju se želje. Kad – tad. Uvijerila sam se u to, a i sama vjerujem da se ispunjavaju.

Ponekad sretnemo ljude u životu sa kojima “kliknemo” odmah. Recimo, neke sam ljude upoznala u srednjoj školi ili na fakultetu tek, i sa oni su mi pravi prijatelji. A, neki mi nikad nisu ni bili, iako sam pola života provela sa njima, tj. sa njom. To  je tako u životu. Nije mi žao. Naprotiv, drago mi je da sam stekla prave prijatelje.

 

Sada nešto razmišljam o putovanjima, i kako i tu trebaju pare da bi nešto vidio u životu. I opet se sjetim one čuvene rečenice sa Tumblr-a “If traveling was free, you’d never see me again!” Upravo to me navelo na razmišljanje.

Ja zamišljam Utopiju na ovakav način: svi ljudi na svijetu imaju isto. Novac ne postoji, svega ima sasvim dovoljno, i hrane i vode i lijekova za sve. Svi žive u vizuelno manje – više istim kućama ili stanovima. Životinje žive u svojim priodnim staništima, ne postoje zoološki vrtovi ni ljudi koji bih povrijedili, prodali, ubili. Od prirode se uzima samo najnužnije, a ona se njeguje kao jedino blago koje imamo.

Školovanje je dostupno svima, svako dobije posao po završetku, jer čovjek je stvoren da napravi nešto od svog života, tj. da obavlja posao koji ŽELI! Ne bi bilo siromašnih, ne bi bilo bogatih. Stari dvorci i vile bi bili pretvoreni u muzeje, ne bi bilo kraljeva, političara, biznismena koji misle da su bolji od drugih. Ne, svi bi bili jednaki.

Roditelji bi provodili više vremena sa svojom djecom. Djeca bi u osnovnoj školi, bar do 4 ili petog (kako već to ide sad) razreda morala imati različite predmete, koji ih zanimaju i ne zanimaju, jer kasnije im mogu pomoći da odluče šta je to što žele da rade.

Dakle, putovanja bi bila besplatna. Ljudi bi putovali avionima, autima, autobusima kao i danas, ali bez plaćanja. Znalo bi se kada se gdje ide, u koliko i tako bi svi mogli obići ono što žele. Ovako, imamo mnogo ljudi sa mnogo neostvarenih želja… na moj način, svi bi mogli da ostvare svoje želje, da obiđu gradove koje su uvijek željeli, da probaju hranu koja im je uvijek bila primamljiva, da upoznaju nove ljude.

Živjelo bi se u državama kao i danas, samo ne bi bilo tako uslovljeno novcem. Jer danas čim udahaneš, moraš da platiš.

 

Najviše bih voljela da živim u nekim planinskim krajevima, sa dosta šume i prirode. Sa nekim jezerom ili rijekom u blizini. Može i more, ali samo da je na sjeveru. Kako sam starija, sve više volim planinu, a sve manje plažu i more. Volim more, prelijepo je, možda je jedno od najljepših darova prirode, ali planina je planina.

Možda to sve ima veze sa mjesecom mog rođenja, i mojim horoskopskim znakom. Jer je taj znak dio mene. No, voljela bih da živim na sjeveru. Da imam psa, lijep poslić, stančić i dosta, dosta knjiga. Da putujem i možda momak sa polu-dugom kosom, svezanom u punđu, brada od +2 godine :D, umjetnika.  Ali, važniji od njega je Frenchie.

Da li će mi život ispuniti taj san, ne znam. Ne znam ni kuda me trenutno vodi, i to je dobro na jedan način. Vidjećemo već.