A pagan of the good times

Nešto danas razmišljam da ja uopšte nisam talentovano dijete. Može se neko na glavu nasaditi da mi objasni kako moraš talenat da otkrivaš, ali ja ga za ove 22 godine ne otkrih. Valjda ima još vremena. Ako se čišćenje sudopere i čišćenje stana smatra talentom, to imam. Ako jeste talenat, onda svi koji čiste su talentovani. Dakle, moj jedini talenat je savršeno trljanje sudopere. I ako se osjećate kao da ste netalentovani, sjetite se da je i čišćenje talenat!

Ako se uzme u obzir bavljenje amaterskom fotografijom, i skromnim zbirom tih fotografija, teško i to da može da bude talenat samo zato što danas svako može biti fotograf. Plus milion aplikacija za dotjerivanje istih, donosi jedan te isti rezultat: “Petar Petrović Photography” na svim društvenim mrežama.

Što me opet vraća na ribanje sudopere. Nije da se nisam bavila raznim vrstama umjetnosti, od plesa, folklora dugi niz godina, glume u osnovnoj i srednjoj školi, pokušaja crtanja. Sve sam probala, pa nigdje ne otkrih taj talenat. No, dobro. Hajde. Ljudi se rode bez talenta, i to je moguće. A, rode se i ljudi koji su prosto talentovani za nešto i to im ide od ruke, pa ne moraju da tragaju za nečim u čemu su dobri.

Ne znam ima li nešto ljepše od covera koje izvode poznati bendovi? Ova verzija me kupila. Original joj ne može prići. A, ovaj čovjek je savršen. Jes’ da se ošišao i obrijao, ali to nema veze. On je meni i dalje Mr. Perfect #2.

Volim Sci-Fi. Mnogo. Ali, ne u smislu vanzemaljaca i ultra napredne tehnologije, 200 godina unaprijed, robota i letećih automobila. Neee. Volim Sci-Fi u smislu apokalipse, u smislu vampira, vukodlaka, nekih čudnih bića. Razlog tome su: The Walking Dead, Hemlock Grove, The Strain može doću u obzir, mada nisam oduševljena pretjerano. Mogu da se kunem u Walking Dead, jer tu seriju obožavam. Ali, volim i kriminalističke poput True Detective, Lie to me, The Blacklist, Breaking Bad, Sherlock-a i one sasvim neodređene psihološke trilere poput The Wayward Pines. Sasvim nova serija, i odmah mi se svidjela.

Mada ima ljudi koji vole vanzemaljsku Sci-Fi, i to je okej, ja nisam fan. Volim ove druge oblike. Ponekad su i meni neke stvari malo smiješne, ali me to na zaustavlja u namjeri da odgledam seriju.

Anyway, svakim danom mi se sve više sviđa ovo što studiram (čuj studiram, a završavam za dvije sedmice) i sada vidim da nisam pogriješila u izboru. Uvijek sam vjerovala i dalje vjerujem da sve ima svoj put i da tako mora biti, pa se ti nasadi na glavu sad.

Što se tiče života, treba biti optimističan. Koliko god da je loše, koliko god da ne može gore biti, treba biti optimističan i gledati da se nauči lekcija iz svega, jer ništa što je loše ne traje do vijeka. Može trajati deset godina, ali jedanaestu neće. Uvijek je bolje biti optimističan, lako je prepustiti se mislima i negativnosti. To možemo svi da uradimo i da dignemo ruke o svog života, svoje budućnosti, svog napretka.

Juče me komšija od 60+ zvao na picu. Da, na picu. U komšiluku ima picerija, on kaže da je super. Dok smo čekali lift, i onako pričali on meni kaže da je pica tu u komšiluku odlična. Na moje “Otići ću jednom, znam da ima.” on meni reče: “Ako hoćeš ja ću te odvesti.” the fuck?! Ja sam se šokirala, da sam na kraju nešto spetljala, sva sam se zbunila, ne znam šta me snašlo. ‘Alo ba frajeru đe ti je glava?! Sigurno me nisi zvao u svojstvu unuke.

Sad se pomalo plašim za svoju sigurnost. 😀 Švajcarski trezor zaključavam i idem isključivo pješke do stana, nema lifta. 😀 Ovaj svijet je puk’o k’o tikva.

Ne volim ljude koji drže monologe. A, posebno ne volim muškarce koji drže monologe i rasipaju svoju filozofiju u okruženje. Ne mogu to. Samo se isključim i razmišljam o Južnoj Americi, a govorim “Da, da.” “Mhm” “Jes’, jes'” Nekulturno je, znam. Ali, nekulturniji je on što ne zna kada da stane i kada da pusti sagovornika da progovori, nego ja koja mislim ” Gdje se gasiš frajeru?!”. To mi je horor života.

Kad smo već kod horora, ja sam sanjala jedan noćas. Sanjala sam leš oderane kože na zadnjem sjedištu jednog auta, čovjeka koji povraća sos od paradajza, nasilnike kako napadaju mene i moje kolege na nekoj livadi, a ja uzimam viljušku i propadam glavu jednom, a glava mu prazna kao kutija od papira, a ja je uzimam u ruku i cijepam, a iz nje izlazi nešto bijelo kao jogurt. Probudila sam se šokirana u 07.09 jutros. I dalje ne mogu da dođem sebi, niti mogu da smislim šta je uticalo toliko na mene da ja sanjam takve budalaštine.

I poslednje, najveća greška koju ljudi prave je kada misle da se žene sređuju zbog muškaraca. To nikada nije ni bio cilj nas žena. Žene se sređuju, tj. šminkaju, oblače i dotjeruju, prvenstveno zbog sebe pa onda zbog drugih žena, muškarci su na tamo nekom mjestu. Oni su najmanje bitni u cijeloj priči. Ko ovo ne zna, lud je. Jedino kada se žena sređuje zbog muškarca je kada želi da bude primjećena, a jedan od načina sam opisala u nekom od prošlih postova.

Što se tiče prošlog posta, knjigu “Quiet” sam nabavila u pdf formatu, jer je kod nas još nisu preveli. Valjda su naši previše ekstrovertni za tako nešto. 😀

U životu ništa i nikoga ne treba forsirati. Ne želiš da pričaš sa mnom? Okej. Ne želiš da pričaš sa mnom čak ni kada sam ja pokušala da nametnem teme? Okej. Do viđenja, prijatno.

Često se za ljude koji su ćutljivi kaže da su stidljivi, ćumurasti, ovakvi, onakvi. Nije ni da su ovi pričljivi nahvaljeni uvijek. Često se misli za ćutljive da su tunjavi, nikakvi. A, zapravo nije tako. Ja sam jedna od ćutljivih, a znam da nisam ni tunjava ni stidljiva.

Iza toga se krije čitav svemir razmišljanja, snova, maštanja, planova, ciljeva, znanja i iskustva. Samo ako se sagovornik zainteresuje za tako nešto, sve je to moguće pokrenuti. U to sam se uvjerila i kod drugih ljudi koji su zatvoreni, ćutljivi. Toliko pameti, toliko iskustva i znanja se krije da je nemoguće pojmiti.

A, ako neko drugi nije uošte zainteresovan da nešto sazna o meni ili da samo priča o običnim stvarima, onda me ne zanima.

 

Okej, ne znam ni zašto sam odlučila da pišem, jer nemam neku posebnu temu na pameti, ali eto. Bolje išta nego ništa.

Uvijek sam smatrala da je moda iz 50-tih i 60-tih bila najljepša. I za muškarce i za žene. Pođoh da napišem ” Pa, dobro muškarci su i dalje iole priostojno obučeni” i onda se sjetih cvjetnih dezena, dekoltiranih majica i pink pantalona, pa sam na vrijeme stala. Žene su mi bile elegantne u tom periodu, lijepo i prirodno našminkane, nisu se Bog zna koliko utezale, i svoje obline toliko prikazivale. Imale su divne frizure, divnu pin -up šminku. Ma sve su mi bile lijepe.

Za razliku od današnjih žena. Ne zna se da li je haljina kraća ili manja. Sjeva sve i gore i dole, još u skladu sa visokim potpeticama, ma kao sa šipke. Takav izbor odjeće je samo iz jednog razloga: za privlačenje pažnje. I nema dalje. Nema dubljeg objašnjenja. Što kraće i da pokaže što više kože. Da može kako skroz gola, bilo bi super, ali pošto je to već previše, bolje bilo šta.

Ne znam. Ponekad stvarno mislim da sam pala sa Marsa, sa sve ovim Vansicama, starkama, cekerima i košuljama…

A, ni pamet mi nije daleko od Marsa. Evo, ne znam. Ako svijet nije lud, onda sam ja.

Ne znam zašto se muškarci uplaše određenih vrsta žena. Ne znam šta je to što ih odjednom zakoči u komunikaciji?

Desilo mi se milion puta. A, znam i druge slučajeve. Ispočetka komunikacija se odvija super, dosta zajedničkih tema, dosta zajedničkih stvari koje volimo, dosta toga što se poklapa. I onda, odjednom muk ili rečenica poput “Moram malo da odmorim od telefona”! Mmm, okej.

Onda se uvijek pitam šta sam pogrešno rekla, šta sam sad uradila? Nekako uvijek krećem od sebe i pitam se jesam li zaista toliko dosadna da pobjegnu glavom bez obzira. Ili je možda problem u njima? Ali, opet ja sam jedna, a upoznam ovog, pa posle nekog vremena onog, i uvijek ista priča. Nemam pojma. Jedna od dogmi mog života.

No, sreća ne trošim puno vremena na takve stvari. Možda bih trebala da poradim na sebi više, da budem manje dosadna možda. Ne, i dalje ne znam u čemu je stvar.

Eitherway, I couldn’t care less.

 

Kao prvo, jako je lijepo vidjeti kako napreduje jedna zajednica kao što je ova – Voxxyz. Sve je tako lijepo i sređeno, blogeri često pišu i pišu dosta fino. Dizajn je savršen, sve je  moderno, funkcionalno. U poređenju sa prethodnim iskustvima, ovo je savršeno.

Drugo, diplomiraću u roku od mjesec dana ako Bog da. I tek danas sam shvatila koliko je to zapravo važan dio života. U smislu da se jedno poglavlje završava. I to jako brzo se završilo. Ove četiri godine su prošle kao četiri mjeseca. Izgleda mi kao da sam se tek adaptriala, tek navikla na sve te ljude, okruženje, profesore. A, zapravo, tome dolazi kraj.

Izgleda da je u životu sve tako. Sve brzo dođe i sve brzo prođe. I ono što je lijepo i ono što je ružno. Uvijek je najbitnije naučiti lekciju. I treba ganjati svoje snove, ako ništa bar probati. Ako ne uspije, nije smak svijeta.

Već sam spominjala kako smatram da je jedan od najtežih perioda života tinejdžersko doba. Iz razloga što se sve dešava odjednom. Juče si bio dijete, danas si nešto između. Tijelo ti se mijenja, raspoloženja idu gore – dole, mrziš sve oko sebe, svi te nerviraju, sviđa ti se jedan momak koji je kreten, pa ti se svidi drugi koji je fin, prvi put te neko povrijedi, preboliš, počneš ponovo posle nekog vremena, prijatelji dolaze, prolaze i odlaze. Onaj što ti je bio prijatelj juče, danas već nije.

Ali, jednu stvar nikako ne treba izostaviti. Kako je roditeljima u tom periodu. Dođu u situaciju kada njihovo dijete misli da ih mrzi i da su im oni najveći neprijatelji. A, to nije istina. Roditelji su uvijek tu za nas. I kada kažemo nešto ružno o njima, i kada smo fini, i kada nam je loše u životu, kada nema izlaza, i kada nam je super. Oni su uvijek tu. Sve drugo se mijenja, ali oni su uvijek tu.

 

Počela sam (tj. završavam knjigu) “U potrazi za Aljaskom”. Pisac me opet uništio, kao i sa prethodnom knjigom. Ovaj čovjek je gori od reditelja The Walking Dead, vazda neko mora stradati. Ono što mi se najviše sviđa kod njegovih knjiga je to što ih svako, u svakom momentu u životu može čitati. I može pronaći sebe u tim knjigama. Bez obzira što pričaju da je on pisac za tinejdžere, ja odbijam da ga svrstam u taj koš.

Znam da ću deset godina pročitati ovu istu knjigu i opet ću se pronaći. Skoro u svakoj knjizi pronađem sebe, ili bar dio sebe u nekom junaku. Apsolutno svakoj. Od “Gordost i predrasude” do ” Put u divljinu” pa sve do istorijskih koje sam skoro čitala. Ne znam da li još neko ima takav osjećaj kada čita, ali ja uvijek imam. I svaki put mi je sve teže da neku knjigu prebolim. Tako da mi se nekad dešavalo da prosto odlutam i da razmišljam danima o knjizi, i to me tako hipnotiše. Ali, to sam ja. Ja to i volim.

Danas sam doživjela prosvjetljenje. Svaki dan sve više postajem Theodore iz filma “Her”. Samo što mi fali softver. Ali, dobro. Mora neko biti i Theodore, ne?