A pagan of the good times

Razmišljam kako svaki čovjek ima neki problem. Svako ljudsko biće ili je nesretno zaljubljeno ili pokušava nekoga da zaboravi. Najamanje je onih koji su srećno zaljubljeni. Danas se ljudi teško odlučuju da se upuste u vezu sa nekim, jer se plaše gubitka i bola. Kad bismo živjeli u svojoj zoni komfora čitav život, kada ne bismo rizikovali nijednom, na šta bi se život sveo?

Radije se upuštaju u neke šeme, seks-šeme valjda, nego u zdravu i normalnu vezu. Zašto, ne znam ni sama. I uvijek će ostati misterija za mene. Čak i da je razlog strah od vezivanja, opet mi nije jasno zašto bježe od zaljubljivanja. Zašto se kriti, zašto pokušavati na sve to staviti etiketu “bez obaveza” kada na kraju uvijek neko izađe povrijeđen i iz šeme? Eventualno se i ta šema završi, i nemoguće je da neko ne ostane bar malo pogođen.

Ne znam. To me nikada nije zanimalo. Ili skroz ili nikako. Po tom pitanju sam se uvijek osjećala kao vanzemaljac. I zašto ljudi glume? Ja volim sve kada mi se kaže otvoreno, tako i tako. A, ne ti mi nešto glumiš tu, izbjegavaš, od mene praviš vješticu. Praviš mi PR kampanju, predstavljaš me kao lošu osobu, krivu za trenutnu situaciju, a glumiš. Loše glumiš.  Razgovorom se riješava sve. Ljudi su skroz čudi. Radije ću imati jednog prijatelja, pravog prijatelja, nego sto lažnih koji mi lažu i mažu. Ne želim da vučem nekoga za rukav i neću. Kada ne budem imala s kim popiti kafu, otići ću sama i sjesti. Ćao.

Najgore od svega je čekati momenat u kom ćeš saznati kojim putem će tvoj život ići. Da li ćeš ostati u lešu u države ili će ti se snovi ostvariti i otići ćeš tamo gdje si želio, pa makar ti bilo jako teško na početku, navikao bi se čovjek na sve. Kad imaš volju, ne postoji prepreka. Tako ja čekam odluku za stipendije, da znam šta će biti sa mnom. Ne nadam se mnogo, jer ne želim da se sve raspadne, pa i ja. Pokušavam biti neutralna, a za mjesec i malo više, znaćemo sve. Ko je srećnik, a ko baksuz.

S druge strane razumijem ljude koji pokušavaju  da blokiraju osjećaj neostvarenih snova. Svi mi imamo snove, to je realno. Neko zapne da ih ostvari, pa mu se ne da opet, neko jednostavno odustane, a neki samo ostanu snovi. Zbog nemogućnosti, zbog nedostatka želje i volje, zbog prepreka, zbog nečega što ni sama ta osoba ne zna da objasni. Ljudi se stope sa mediokritetom, postanu ogorčeni ili lažno srećni. Život se pretvori u jednoličan put od posla do kuće, brige o porodici i eventualno ljetovanje, koje malo ko može da priušti na našim prostorima.

U međuvremenu se predaju povremenim opijanjem, da se bol za neostvarenim željama bar malo ublaži. Ili nekom drugom obliku izduvnog ventila. Neko se opija, neko se drogira, neko se zabavlja, neko pretjerano vježba u teretani i ko zna šta već. Treba biti blag i razuman prema svijetu danas. Znam da ne treba dozvoliti da ti svako troši vrijeme i živce, ali generalno kada se jedna ovako velika slika sagleda, treba imati malo razmujevanja za sve ljude. I zaposlene i nezaposlene, i za šalteruše, prodavačice, šefove, kolege i prijatelje. Svako svoju bitku vodi, svako želi nešto od života da napravi.

Treba razmujeti ljude koji žele da odu daleko da počnu život i usavrše se, to njih ispunjava. Ne pronalaze se u mjestu i zemlji u kojoj su rođeni, prosto traže svoje mjesto pod suncem i to treba razumjeti. Isto tako treba razumjeti ljude koji žele da ostanu u svojoj zemlji. Tu su rođeni, tu su odrasli, žive, žele da ostvare nešto u svom gradu, svojoj kulturi.

Daj da manje osuđujemo, a više razmišljamo i o drugim ljudima. Svi smo u ovom paklu zajedno, bar malo da ovo učinimo lakšim.

Aplauz za moje jako redovno pisanje. Mislim da nisam nikako pisala u ovoj godini. Uvijek sam se pitala zašto ljudi prestaju da pišu blogove, a to se i meni dešava. Jako je ružno i neodgovorno. Često nemam inspiracije, nažalost. Jedino o čemu razmišljam je hrana, koju knjigu početi i koju seriju početi ili pogledati novu epizodu.

Prije sam bila jako redovna u pisanju bloga, svaki drugi dan. A, sad gledaj. Jednom mjesečno. Jadno s moje strane. Nije da sam nešto masa zauzeta, uopšte nisam. Ali, nekako od avgusta sam znatno umanjila pisanje. Jako mi je žao. Pokušaću se popraviti.

U zadnje vrijeme mi se čini da me niko ne podržava u lovu na moj san. Zaista sam se jako potrudila da pokušam da dobijem stipendiju za studiranje vani, tu ima i uloženog novca i vremena, živaca, a najviše nade i motivacije. Motivacije za ostvarenjem sna, dugogodišnjeg sna. Sad kad sam apilicrala za samo tri na moju veliku žalost, mnogi očekuju da neće biti. Pitaju me stalno javljaju li mi nešto i kada će. Kažem ne znam, ubjedivši i mene da je loše što ne javjaju. A, zapravo je jako, jako dobro što ne javljaju, znači da sam određenu proceduru prošla za ovih dvadeset dana.

Ja ću svoje snove da lovim čak i ako mi ne uspije ovaj pokušaj. Neću da ih zakopam, da ih ostavim. Ne mogu. Ne mogu da prihvatim mediokritet. Naš mediokritet. Želim život u mjestu koje će me dočekati otvorenih ruku, novu kulturu, novu jezik, mjesto gdje znam da pripadam. Ne želim da prihvatim činjenicu da sam luda i da umišljam. Znam da je tamo negdje mnogo bolje. Znam da tamo negdje pripadam.

Tako da ću bez obzira na druge ljude oko mene i dalje da ganjam svoje snove. Podržavali me ili ne, vjerovali u mene ili ne, ja vjerujem u sebe i u misiju da snove moram i želim ostvariti.

Prije neku noć razmišljam kako blog imam već osam godina, naravno ne na ovom portalu, nego uopšteno se ovim bavim već dugi niz godina. U zadnje vrijeme dosta slabije, ali eto, opet pišem. Nekada sam pisala i svaki dan. Posebno kada imam neki problem. Nije da sada nemam problema, imam, ali manje dijelim to na blogu.

Mislim da je ovo jedan od najboljih načina da čovjek prenese ono što mu se dešava u glavi i životu. Naravno, ljudi koji su talentovani i imaju način kako to da filtriraju, to je divno. Ali, mi koji smo uskraćeni talenta za umjetnost, imamo ovo. Pisanje. Pa kakvo god.

Generalno, prenošenje osjećanja i misli na papir, pa makar i virtuelni papir je stvarno značajno. Još, blogovi su kreirani tako da i drugi ljudi mogu da podijele njihove misli sa tobom, što je divno.

Smatram da ne treba odustati od ovog načina ličnog iskaza, iako ne može svakodnevno da se ažurira, ne treba skroz zapostaviti blog. I drago mi je što vidim da broj modnih blogerki naglo pada. Jedno vrijeme je bila katastrofalna ekspanzija tog neshvatljivog čuda. Ispadoše one blogerke, a mi knjiški moljci. Pokupiše nam titulu, ali sve dođe na svoje. Uvijek.

Cijeli svijet bruji o sinoćnjim incidentima u Francuskoj. To je normalna reakcija. Nevini ljudi su stradali. Čovjek se muči i radi da bi životario, izađe na večeru ili ode na koncert i dođe neka budala da mu presudi. Sinoć su djeca ostala bez jednog ili oba roditelja, majke bez djece, sestre bez braće, a kao da je neko vodio računa o tome koga ubija i ko će koga nekome oduzeti. Na kraju, ko si ti da nekome oduzmeš život? Odakle ti pravo?

Mnogo mi je žao ljudi koji su stradali. Ali, hajde da pogledamo pravu sliku stvarnosti. Zašto se ne osvrćemo na svakodnevne tragedije u Azijskim i Afričkim zemljama? Zašto se ne molimo za stradale u Bejrutu? Zašto se ne molimo za azilante koji svaki dan stradaju u potrazi za krovom nad glavom? Zašto se ne molimo za ljude koji svaki dan ginu u dugogodišnjem ratu na istoku? Zašto se tim vijestima posvećuje samo jedna rečenica u novinama ili televiziji? Zašto je to svima postala svakodnevnost i nešto na šta smo navikli? “300 ljudi stradalo u napadu u Siriji” svi su kao: ” Jao, opet ljudi stradali. Pa dobro, već smo navikli.” A, svima njima je bomba za dobar dan. A, ko o tome vodi računa? Mediji svakako ne. Tome se jedva pridaje značaja.

Tamo ljudi ginu svakog dana, ali šta to predstavlja svijetu? Ništa. Niko se ne moli za njih. Niko ne pravi medijsku hajku od toga. Jedva i da se provuče negdje u vijestima iz svijeta. A, danas na svakom kanalu udarne vijesti su vijesti iz Francuske. Svi se političari i tzv. stručnjaci skupili da raspravljaju o tome kako to treba najstrože osuđivati. I treba, ne kažem ja. Treba naravno. Ali, čekaj malo. Ko će osuditi silne napade širom planete Zemlje? Zašto se diže buka oko jednog u milion terorističkih napada?

Ne volim ovu selektivnu humanost. Ne volim što su odmah svi uprli oči u jadne izbjeglice. Ne kažem, možda je neko uspio i da se među njih zavuče, ali nisu oni krivi. Oni od toga bježe. Zašto ih Evropske sile gledaju kao zaraženu stoku? Zašto je svijet tako odvratan? I kada će kraj tome? Kada će kraj selektivnoj humanosti i kada će kraj licemjerstvu i ovom jadu? Hajde da smak svijeta dođe u obliku komete koja će nas zbrisati, da prestane ovaj jad i čemer, i ovaj pakao na Zemlji. Hajde da prestanu nevini ljudi da stradaju zbog dva – tri čovjeka koja su odlučila da im zemlje ratuju ili intervenišu. Hajde da prestane ova mržnja između nacija i naroda.

Hajde da malo živimo lijepo, hajde da prihvatimo jedni druge, da se cijenimo, da cijenimo kulture, jezike i religije. Hajde da prestanemo da pravimo još gori scenario za ovaj horor film. Zar nismo svi dovoljno propatili?

Nisam pisala više od mjesec dana. Helou? Nije da nisam imala vremena, imala sam. Ali opet bilo je tu svakakvih obaveza. Traženje stipendija mi se toliko smučilo, da kada pomislim na to hoću da se ubijem. Baš sam maksimalno iskoristila sve. Na kraju je sve spalo na tri. Za sad. Biće ih još u toku godine, pa treba pratiti.

No, eto sva sam u tom fazonu i po čitave dane, samo detaljišem, čitam šta i kako. Sama sam sebi dosadila, a tek ljudima oko sebe. Ali, više ne pričam, samo ćutim i radim. Što se tiče svih master programa, vezani su za moju struku na neki način. Digitalni mediji, novi mediji, digitalna umjetnost i kultura, umjetnost i nasleđe. Sve se vrti oko sličnog, a bar imaju zajedničku tačku – umjetnost i nove medije. Što je super. Samo da bar jedna upali od ovih. Neću da se nadam da hoće, neću da se nadam da neće, šanse su iste za sve. Ako neko ima neki savjet, prihvatiću vrlo, vrlo rado.

Usput sam završila dvije knjige, Orkanske visove i Vođu bez titule. Prva klasik, i mnogo sam srećna što sam je pročitala. Dugo sam htjela. Druga je isto dobra, puna pozitivne energije, budi motivaciju i baš sam je u pravom momentu pročitala. Imam još dvije, a počeću sa čitanjem u ponedeljak. Nažalost, preko dana nemam više toliko vremena kao nekad, počela sam praksu, koja je ništa specijalno, ali opet dobro. Koliko – toliko će pomoći meni.

Počela sam da učim Švedski uz pomoć aplikacije za strane jezike. Nije to to, ali opet pokriva osnove za sad. Težak je, a da me neko pita zašto baš Švedski, rekla bih da nemam pojma, jer i nemam. Samo sam htjela nešto novo da naučim. Ima teških riječi, ali šta sad. Kao da je naš jezik lak. Vrijedi pokušati. A, nude stipendije i oni, samo što im moraš platiti 200 KM pri apliciranju. Aha, da.

Samo ću još da napišem da sam jako razočarana novom sezonom The Walking Dead, jer je niđe veze. Smorili su, ne znaju ni oni kako da odugovlače više. Razvlače one epizode k’o žvaku, sve nešto štede za kraj, da svu akciju strpaju u dvije epizode prije pauze. Posle pauze opet ništa. Baš su smorili. Posle zatvora sve je otišlo u nepovrat. Ne znam da li ću gledati sledeću sezonu. Idu sa sedmom sezonom, a ništa konkretno. Nikako da se maknu iz mjesta. Ne znam, nisam pametna. S druge strane, opet mi je žao prekinuti jer sam toliko godina i vremena utrošila, zavoljela njihove uloge, i ako prestanem gledati mislim se da će nešto početi da se dešava u seriji. Eto, ne znam.

 

Kada sam rekla da se stvari odvijaju onako kako treba da se odvijaju, i kako ponekad na to nemamo uticaja, mislila sam na ovo što mi se dešava. Naprotiv, sve je kako ja hoću, osim činjenice da posao i život u Beogradu možda nisu mogući iz tehničkih razloga. Ali, o tom po tom. Ne treba razmišljati o stvarima na koje ne možemo da utičemo.

Ovdje gdje sam možda je tapkanje u mjestu za nekoga, ali neće tako biti za mene. Počeću volontirati, pa šta god. Borba za stipendiju je i dalje u toku, o tome pričam od početka studija, a ne u poslednjih 10 mjeseci i više. No, sada treba prikupljati dokumenta i sve potrebne papire za to. Šta se mora nije teško, a skoro sve sam usmjerila na taj cilj. Ne vrijedi kada se nešto uradi onako bez veze, zato uvijek ulažem maksimum šta god da radim. I opet mislim da nije dovoljno. Ne znam zašto to mislim, ali uvijek mislim da nisam dala 100%.

Nažalost, život je čekanje nama običnim smrtnicima koji nismo imali sreće da se rodimo u zemlji meda i mlijeka, gdje bi živjeli na lovorikama. Ali, opet svako ima svoj put, a ne postoji ništa što pozitivna energija i upornost ne mogu da ispune. U to vjerujem i time se vodim. Šta će biti ne znam.

Neću da tonem, uradiću šta god mogu, samo da ne bih izgubila svaki vid motivacije i spremnosti. Trenutno je neizvjesno, sa najgorom mogućom riječi “vidjećemo”. Tu riječ mrzim čitav život. A, kad bi čovjek znao šta ga čeka u životu, ne bi ni živio ili bi izabrao samo lijepe i uspješne trenutke.

Moja najveća, a istovremeno životna greška je ta što cijeli svijet mjerim prema sebi. Uvijek očekujem da će drugi ljudi da reaguju onako kako ja reagujem. A, dijete zna da to tako ne ide.

Nažalost, kada dođe do određene situacije, ja se uvijek čudim zašto neki ljudi reaguju ili ne reaguju na određeni način. To je niđe veze. Niko nije isti, niko ne može da vidi istu stvar na isti način, niti na način na koji ja vidim određene stvari. Isto tako ne može da reaguje kao ja, ili da se ponaša. To je prirodna stvar, jer nismo svi isti. Ne znam zašto ja pravim od toga nauku.

Ne želim da sebe nešto izdvajam, imam ja dosta mana, nisam ništa posebno. Ali, isto tako mogu da primjetim koliko sam drugačija od ostalih ljudi oko mene. Nisam najpametnija, ali isto tako neke stvari znam bolje od ljudi koji imaju 30+. Konkretno, znam žene u tim godinama koje se ponašaju kao da imaju godina kao ja, a ja se ponašam kao da imam godina kao one.

Ponekad se osjećam kao da imam 52, a ne 22. Rasla sam sa totalno drugačijim stavom od mojih drugarica, vršnjaka. Izvukla sam maksimum iz sebe uz pomoć interneta i knjiga. Nikada me nisu zanimale veze, šeme, momci, izlasci, alkohol i sl. Sve mi je to tako bilo dosadno. Uvijek sam radije ostajala kući gdje sam mogla da naučim nešto novo. Izlazila jesam, skoro uvijek pod ličnom prisilom, jer sam više tip za kafenisanje i šetnju, momci me zanimaju svake druge godine, alkohol sam probala, ali me ne zanima, šeme nikada nisam shvatala, pa ni danas dan, isto kao i prevaru. I sve mi to ima tako malo značenje, i ne shvatam zašto neki ljudi dižu frku i navedeno stavljaju kao prioritet svog života. No, dobro.

Iako sam rasla u tradicionalnom okruženju, obavijenim religijom, patriotizmom i ulogom malog grada koji može jako štetan da bude za ljude u razvoju, ipak sam našla svoj put, čak i kada nisam imala nikoga ko bi me pratio (imam ljude koji me podržavaju u mom nastojanju da proklete snove ostvarim, i to je i više nego dovoljno), ljudi u malom gradu su ispunjeni predrasudama, uskim razmišljanjima, bave se tuđim životom, hrane se tračevima i nesrećom drugih ljudi, zavide na uspjehu i sreći, pljuju dobre, veličaju loše ljude i sve u krug. Najžalivije mi je kada čujem jako mlade osobe kako iznose stavove iz 15. vijeka.

Vjerovatno zbog svih ovih faktora, mjerim svijet po sebi. Očekujem da ljudi rade i reaguju onako kako bih ja u datoj situaciji. A, to nije dobro. Nikako. Ne postoje dva ista čovjeka na planeti. Slični da, ali isti ne.

P.S. “Orange is the new black” je savršena serija! S obzirom na činjenicu da bolest ne bira, ja sam u dva dana spržila prvu sezonu. Fešta.

Bukvalno sam u dva dana odgledala seriju “Mr. Robot”. I naravno da sam oduševljena. Baš mi se sviđa, a maloprije sam već našla zamjenu u “Orange Is The New Black” no, više o tome uskoro.

Čitav život patim što nemam dara bar za informatiku. Oduvijek me to zanimalo, obožavala sam to, ali prosto tu fali ključni faktor – malo talenta. Gledajući Eliota u seriji, probudila mi se ta bolna tačka. To je tako dobra stvar, poznavati kompjuterske sisteme, poprvaljati, obarati, hakovati što da ne. Jeste neki prekršaj, ali srećom zakona o tome još nema.

Druga stvar kod serije je to što je jako realna. Nažalost, društvo nam je tako, korumpirano, sve se vrti oko novca i moći koji pripada 10% ljudi, ostali se pate i krpe kraj sa krajem. Potrebna nam je jedna velika i važna revolucija, da se neke stvari promijene. Mislim da je serija sasvim inspirisana Anonymous pokretom, jer ima dosta sličnosti. Isto tako “Evil Corp” je izmišljeno ime, a označava “Dell”. Sve je urađeno tako dobro i tako realno. Baš mi se sviđa.

No, pretjerano gledanje serija može biti bolest. To mogu da potvrdim. Više ne znam ni koje sam pregledala i koje želim da pregledam. Svaki put kada pričam sa nekim, kažu mi za neku novu seriju, a ja hoću da izludim. Od svih serija i produkcijskih kuća, Netflix je najbolja, izbace sezonu od 13 epizoda u jednom danu. Caka je u tome da seriju moraš “zagristi”! “House of cards” je Netflixova serija, ali ja je nisam zagrizla. Dobra je, priča je super, sve to stoji, ali ja nisam zagrizla, a odgledala sam pola prve sezone. Neke stvari ne možeš da isforsiraš.

Žalim i žaliću što nemam umjetničkog dara, što nisam upisala medicinu i što nemam dara za informatiku! Mada, nije sve propalo. Menadžer za odnose s javoćšu može da radi u sva tri navedena sektora. Ha! Možda ima nade…

“Mamma said you’re a pretty girl, what’s in your head it doesn’t matter. Brush your hair, fix your teeth, what you wear is all that matters”

Nažalost, to se ne mijenja. Ljude cijenimo po izgledu, po oblačenju, po ponašanju. Ne cijenimo ih po njihovim kvalitetima, po njihovim karaktersitikama, po dobroti ili po pameti. Lijepe smo odavno okarakterisali kao glupe, ružne kao otpadak ovog društva, stidljive kao nesposobne i nekvalitetne. Sve se u ovom našem društvu zasniva na izgledu, na novcu i na seksu.

Čitava planeta se okreće samo oko toga. I tako mi je muka od toga svega. Mlade djevojke upropastiše agresivnim marketinškim kampanjama, kako ne smiju imati viška kilograma, kako ne smiju imati celulit, strije, dlake, krive zube ili izgrižene nokte. Bombarduju nas raznim proizvodima za mršavljenje, novim tehnikama zatezanja mišića, novim tehnikama depilacije, bijeljenja zuba (priordna boja zuba nije biserno bijela, već žućkasto-siva), novim tehnikama tamljenja boje kože (isto tako preplanulost uopšte nije normalna pojava kože, već je to jedna vrsta bolesti kože od pretjeranog izlaganja suncu), ali naše društvo sve to posmatra kao lijepo i preplanulost i neprirodnost, jelte.

Pokušavajući da dostignu sve to, djevojke se izgladnjuju, stalno su na dijetama, nose fiksne proteze, nadograđuju kose, nokte, idu na trajnu šminku, da bi stalno izgledale “lijepo”. A, ko je to odredio šta je lijepo, a šta je ružno? Čija je ideja bila da sve što je neprirodno bude lijepo, a sve prirodno ružno? Zašto se pjegice smatraju nečim ružnim, zašto se bubuljice smatraju nečim ružnim, strije, celulit? Sve je to normalna pojava jednog živog organizma koji funkcioniše! Zašto tjerati mlade djevojke u tu krajnost da dođu do anoreksije i bulimije? Da bi bile lijepe? Da bi dostigle savršenstvo koje je jedno nenormalno društvo nametnulo?

Ni muškarci nisu pošteđeni, daleko od toga. Svuda i njih bombarduju slikama i reklamama muškaraca koji imaju savršeno oblikovana tijela, ne izlaze iz teretane, lijepo se oblače, voze skupa kola i imaju skup sat, stan, dobar posao. I njima je postavljena određena ljestvica koju moraju da dostignu da bi bili savršeni i uspješni.

Ali, čemu sve to? Šta se postiže time? Čije se odobravanje postiže? Nekog čija su razmišljanja krajnje plitka i dosežu samo toliko da ocjene nečiji izgled, ponašanje i oblačenje? Zašto bi to nekome bilo bitno?

Kada će se cijeniti kvaliteti poput karaktera, sposobnost, inteligencije, duhovitosti, obrazovanja? Kada će naše društvo prestati da bude plitko i materijalno?

Imam i odgovor. Nikad. Jedino nas smak svijeta može spasiti. A, nešto će morati sav ovaj jad da prekine. Nešto će morati da ohaviza cijeli svijet. Nešto će morati da prekine konstantno ispiranje mozga sa rijaliti programima. Nisam pametna. Čini mi se da je svaki mjesec sve gore i gore i da nikada neće biti bolje.