Pretty hurts.

“Mamma said you’re a pretty girl, what’s in your head it doesn’t matter. Brush your hair, fix your teeth, what you wear is all that matters”

Nažalost, to se ne mijenja. Ljude cijenimo po izgledu, po oblačenju, po ponašanju. Ne cijenimo ih po njihovim kvalitetima, po njihovim karaktersitikama, po dobroti ili po pameti. Lijepe smo odavno okarakterisali kao glupe, ružne kao otpadak ovog društva, stidljive kao nesposobne i nekvalitetne. Sve se u ovom našem društvu zasniva na izgledu, na novcu i na seksu.

Čitava planeta se okreće samo oko toga. I tako mi je muka od toga svega. Mlade djevojke upropastiše agresivnim marketinškim kampanjama, kako ne smiju imati viška kilograma, kako ne smiju imati celulit, strije, dlake, krive zube ili izgrižene nokte. Bombarduju nas raznim proizvodima za mršavljenje, novim tehnikama zatezanja mišića, novim tehnikama depilacije, bijeljenja zuba (priordna boja zuba nije biserno bijela, već žućkasto-siva), novim tehnikama tamljenja boje kože (isto tako preplanulost uopšte nije normalna pojava kože, već je to jedna vrsta bolesti kože od pretjeranog izlaganja suncu), ali naše društvo sve to posmatra kao lijepo i preplanulost i neprirodnost, jelte.

Pokušavajući da dostignu sve to, djevojke se izgladnjuju, stalno su na dijetama, nose fiksne proteze, nadograđuju kose, nokte, idu na trajnu šminku, da bi stalno izgledale “lijepo”. A, ko je to odredio šta je lijepo, a šta je ružno? Čija je ideja bila da sve što je neprirodno bude lijepo, a sve prirodno ružno? Zašto se pjegice smatraju nečim ružnim, zašto se bubuljice smatraju nečim ružnim, strije, celulit? Sve je to normalna pojava jednog živog organizma koji funkcioniše! Zašto tjerati mlade djevojke u tu krajnost da dođu do anoreksije i bulimije? Da bi bile lijepe? Da bi dostigle savršenstvo koje je jedno nenormalno društvo nametnulo?

Ni muškarci nisu pošteđeni, daleko od toga. Svuda i njih bombarduju slikama i reklamama muškaraca koji imaju savršeno oblikovana tijela, ne izlaze iz teretane, lijepo se oblače, voze skupa kola i imaju skup sat, stan, dobar posao. I njima je postavljena određena ljestvica koju moraju da dostignu da bi bili savršeni i uspješni.

Ali, čemu sve to? Šta se postiže time? Čije se odobravanje postiže? Nekog čija su razmišljanja krajnje plitka i dosežu samo toliko da ocjene nečiji izgled, ponašanje i oblačenje? Zašto bi to nekome bilo bitno?

Kada će se cijeniti kvaliteti poput karaktera, sposobnost, inteligencije, duhovitosti, obrazovanja? Kada će naše društvo prestati da bude plitko i materijalno?

Imam i odgovor. Nikad. Jedino nas smak svijeta može spasiti. A, nešto će morati sav ovaj jad da prekine. Nešto će morati da ohaviza cijeli svijet. Nešto će morati da prekine konstantno ispiranje mozga sa rijaliti programima. Nisam pametna. Čini mi se da je svaki mjesec sve gore i gore i da nikada neće biti bolje.

Published by

sowhat

You have yourself. That is enough.

2 thoughts on “Pretty hurts.”

    1. Ma, i neće. Samo mi koji bi željeli nešto da promijenimo se možemo koprcati, a sve isto ostaje. To je kao pisanje peticije, koja nigdje neće stići i ništa neće promijeniti.
      Hvala ti, malo sam zakazala, nemam inspiracije nikako. 😀

      Prijavi komentar

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *