Author: sowhat

Sada sam naišla na sliku iz filma Into the wild. I tačno prije godinu dana sam čitala tu knjigu koja me je oduševila i jedna je od knjiga koje se mogu čitati iznova i iznova, i po meni je jedna od najpoučnijih. Možda za mene, jer sam se ja pronašla u toj priči, i moja srodna duša je Chris. Film je svakako fantastičan.

Druga stvar, gledam kako neke od današnjih majki vaspitavaju svoju djecu. Mala ima 4 godine, a majka već od nje pravi iskompleksirano derište. Šalje je da uči engleski, da glumi, da pjeva. Pa, da li je realna? Svako misli da na pravi način vaspitava svoju djecu, ali neki prave i debile od njih u startu. Prvo, djeca treba da ostanu djeca i da se igraju, da uživaju dok ne pođu u školu. Treba da se igraju napolju, da razvijaju svoju kreativnost, da budu djeca, a ne da ih zarobe odmah čim izađu iz stomaka. Sa školom dolaze sve obaveze. Tad treba da krene da uči jezik, tad treba da otkriva svoju ljubav prema nauci/umjetnosti/muzici. I tad treba biti maksimalno fleksibilan za svoju djecu.

Ako zavoli matematiku, okej. Idemo da istražujemo, vježbamo, čitamo o matematici i matematičarima, ako zavoli biologiju, idemo u šumu, u prirodu, na more, na planine da vidi, da istražuje, uporedi, ako zavoli umjetnost, idemo da istražujemo gradove, umjetnike, arhitekte, ako zavoli muziku, kupićemo instrument. Čini mi se da se to sastoji iz onoga što dijete želi, a ne roditelj.

Nemam djece, ne znam ni da li ću ih imati, ni da li želim da ih imam na ovom svijetu kakav je, ali ako budem imala mislim da ću se otprilike tako odnositi prema djeci. Neću svoje nedostatke iz mladosti na djetetu da isprobavam. To je pogrešno i nema smisla. Ako je to dijete dio mene, ne znači da mora da bude ja, ili da mora da nadoknadi ono što sam ja propustila. Neću ga sa šest mjeseci upisati na kurs engleskog jezika!

Oh,  epizoda serije The Walking Dead me jako rastužila sinoć. Baš mi je žao.  Plus sam završila Ledi Rivers pa mi je to dodatna tuga. Knjige i junaci iz knjiga će me ubiti.

Da razjasnimo jednu stvar. Nisam ogorčena kao ove djevojke kojima se “gade” parovi, bježe od ljubavi, od potenicijalnih momaka, namrgode se svakoj muškoj osobi koja im priđe, ismijavaju zaljubljene parove, ogovaraju drugarice koje imaju momke. To mi je odvratno iz više razloga. Iza svega toga krije se samo njihova želja da bude voljene i da vole. To je istina i viri iza svake njihove rečenice ispunjene ogorčenosti.

Ja sam sama zato što tako želim. Trenutno svoj život i dane sam posvetila usavršavanju sebe i u građenju puta za moju budućnost. Osjećam da sada nisam spremna da imam osobu pored sebe, jer mislim da ne bih mogla da mu se posvetim koliko bi trebalo. Nisam ogorčena na ljubav, bez obzira na to šta mi se dešavalo u prošlosti. Naprotiv, sve mi je to jako lijepo. I mislim da svi ljudi žele jedno, a to je da budu voljeni i da vole, i uvijek su u borbi između te želje i straha da ne budu povrijeđeni. To ide u krug, iznova i iznova. To je život.

Lijepo je imati nekoga pored sebe ko te razumije i voli takvog kakav si, ko prihvata sve tvoje mane i vrline, i ko je prije svega tvoj prijatelj i tvoja podrška. Neko sa kim možeš da dijeliš sve svoje radosti i probleme, neko sa kim možeš da dijeliš svoje knjige, svoj krevet, svoje snove, planove, račune, kućnog ljubimca i neko ko će uvijek biti tvoj saputnik.

Neko sa kim ćeš da plačeš, da se smiješ, da se glupiraš, svađaš i miriš. Neko sa kim ćeš da dijeliš sladoled, da gledaš film, neko sa kim ćeš da putuješ. Takva osoba ne bi trebalo da bude bilo ko.

Ta osoba za mene je neko sa kim ću da čujem “klik” u mojoj glavi i to je to. Dešavalo se prije, nisam umislila. Ne volim ništa polovično, jer ni ja nisam polovična. I ne želim bilo koga samo zato što se plašim samoće. To je greška, jer treba prvo sebe da zavolimo da bi voljeli nekog drugog.

Jesam mlada, znam da bih već trebala da imam nekoga, ali prosto taj neko još nije naišao. Ako i ne naiđe, nije smak svijeta.

P.S. Sutra je važan dan. The Walking Dead se vraća!

Pa, Bože dragi. Ima li savršenijeg benda od Incubus – a? Ako ima, ne zanima me, jer je Incubus za mene savršen. Obožavam ovaj bend, ove muzičare, a jednog iz benda obožavam. No, o tome za nekih desetak dana.

Pročitala sam Crvenu kraljicu okej je, ništa posebno, Bijela kraljica mi je mnogo, mnogo bolja. Danas, nastavljam sa kućom Jorka, tačnije Ledi Rivers. Mislim da je dosta zanimljivija i dinamičnija. Crvena me mnogo nervirala, zato što je Margareta toliko retardirana da me je izludila, došlo mi je da uđem u knjigu i da joj lupim šamar da se okrene oko sebe!

Pročitah juče jedan post koji se uopšte ne nalazi na ovoj platformi, već na nekoj lijevoj. Djevojka koju poznajem pisala je o političkoj situaciji u našoj BiH, mnogi su joj čestitali, i ja se apsolutno slažem sa njom, ali ništa novo nije rekla. Nažalost, ni moje, ni njeno pisanje, ni pisanje bilo koga od nas neće ništa promjeniti. Iskreno, našoj državi nema pomoći, nama mladima nema pomoći i budućnosti tamo. Ja u životu nisam vidjela da jedna država toliko može da nazaduje u svakom smislu. Nema ni četiri grada koji pružaju neku budućnost. I ništa novo niko od nas ne može napisati ni promijeniti, jer će stvari takve ostati i ta naša slavna država će sama sebe pojesti. Meni je jako žao, ali stvari su takve. I Bog je digao ruke u našoj državi.

Jedna jedina stvar koja mi pomalo smeta je ta što ljudi oko mene dosta očekuju od mene. Žele da im sve ja na tanjiru dostavim, da sve ja uredim, da ja zovem, da ja organizujem, da stignem na deset strana samo zato što: “Eto ti to znaš, tebi je lakše, nego da se ja petljam, šta ti fali.” Pa, ne fali. Imam još deset hiljada obaveza, ništa mi ne fali da još tebi ugodim. Svako samo o sebi razmišlja, neće niko da ti olakša sekunde. Baš kao da sam ja magarac, pa ću sve ja. Bože dragi.

I zašto su mi postovi ovako dugački? I na Bloggeru sam pisala duge postove ali ovde su mi predugački! Ne znam šta je ovo. Usput (pišem usput, jer želim da izbjegnem engleske riječi, samo zato što smatram da naš jezik ima sasvim dovoljno riječi za sve) četvrtak mi je bio super. Smijala sam se dosta, bilo je zanimljivih situacija i nije se mogao bolje završiti, jer sam sanjala Bill Skarsgard -a! Pa, eto može li bolje? Zato sam danas neobično dobro raspoložena, ni kiša mi ne smeta.

Trebala sam još juče da pišem, ali nisam stigla, jer mi je dan bio određen za Hemlock Grove maraton. Tradicionalno odgledala sam jednu sezonu u jednom danu. Psihologija kaže da ljudi koji gledaju maraton serije su depresivni i usamljeni. Ali, ja se ne bih složila sa tim. Meni je to uživancija. Dakle, season finale mene uvijek ostave šokiranu, ali eto još malo izaći će nova sezona. Dobra strana Netflix – a je što kraljevi izbace čitavu sezonu u jednom danu, nema razvlačenja kao sa ostalim producentskim kućama. Oni daju na kašičicu, i kad se sjetim da će Walking Dead da bude na kašičicu od sledeće sedmice, smuči mi se na tu pomisao. Ali, šta sad. Dakle, zaključili smo da sam se nenormalno zaljubila u Billa Skarsgarda, i tačka. Ranije nisam voljela plave momke, Bill i nije toliko plav, ali je za moj ukus svjetle kose. No, to ne znači da nije divan. Bože. Ko bi rekao da ja imam 22 godine i da se i dalje zaljubljujem u poznate osobe? Pa, nikad u običnim smrtnicima nisam vidjela nešto. Ovako mu se “divim iz daleka” kako su govorili srednjovijekovni ljudi.

Speaking of, počela sam da čitam Crvenu kraljicu od divne, predivne Ph. Gregory. Nemam ništa da dodam, osim toga da je glavna junjakinja Margaret rodila Henrija VII, koji je ako sam dobro povezala otac mog omiljenog Henrija VIII. Mislim da je period Rata ruža, najkomplikovaniji period istorije tadašnje Engleske. Čas je porodica Jork na prestolu, čak je porodica Lankaster, čas Crvena ruža, čas Bijela ruža. Jedva da možeš povezati ko je ko. A, imena sve ista. Ovaj Richard, ovaj Edward, i ovaj Henry i onaj Henry. Haos. Ali je savršeno. Inače, njene knjige su savršene.

Ne znam da li sam pominjala na Bloggeru i da li sam uopšte pisala o filmu Her, ali nebitno. Uglavnom, to je film rađen za psihopatu poput mene. Prvo, završiću i ja kao Thomas (Joaquin Phoenix). Zaljubiću se i ja u softver, koji će da se ugasi nakon nekog vremena. Obožavam tehnologiju, imam skoro pa sve moguće aplikacije, obožavam Internet, obožavam sve u vezi sa tim. Srodnu dušu nalazim samo u poznatim osobama, tako da mi ne gine softver. Vjerujem u to, jer kako napreduje tehnologija doći će i dan kada ćemo ići ulicom i razgovarati sa svojim softverima na telefonu. Zvuči futursitički, ali ja se ne bih iznenadila da se tako nešto desi.

Ne mogu da kažem da je počeo moj odmor, u smislu da sada čitam i čitam. Namjeravam, ali ne znam dokle ću moći. Predavanja počinju sledeće sedmice i ja ništa ne znam kako i šta. Ali, pošto sam sposobna za organizaciju, nadam se da ću sve uskladiti.

Nešto me danas Internet ne voli, pa ne mogu da odgledam Hemlock Grove. Ali, biće vremena. Vala nigdje ne gori. Ove godine (a kao tek je počela, a ono sutra 1. februar) sam se maksimalno aktivirala, mada ponekad mislim da bih mogla još nešto, a stvarno nemam gdje da još nešto ubacim. I mnogo mi je drago zbog toga. Plašim se samo da mi koncentracija varira, ali u suštini se dobro pokazala.

Naime, počela sam stručnu praksu na jednom sajtu, i moj prvi dan je prošao i više od dobrog. Modifikovanje i prilagođavanje slika tekstu se čini kao sasvim laka stvar, barem zvuči, ali za početnika je i više nego previše informacija. Skromno – mogu da se pohvalim da su moj prvi modifikovani tekst danas objavili, što je za prvi dan velika stvar. Jako sam srećna zbog toga iako mi je sve djelovalo toliko zbunjujuće, na kraju je ispalo stvarno super.

I lekcija koju učim čitavog života je da se trud i rade uvijek, uvijek isplate. Za sve što se potrudiš na kraju se isplati. To je zaista tako. Jedno vrijeme nisam vjerovala u takve stvari, ali otkad studiram uvjerila sam se da tako nešto postoji. I uvijek sve u životu treba shvatiti kao lekciju i dobro i loše. Iz svake situacije treba izvući lekciju. Bar ja tako radim. Isto tako znam da karma postoji, i skorašnji događaj mi je to još jednom dokazao. Treba voditi računa šta radimo, da li našim postupcima nekoga namjerno vrijeđamo, da li je fer to što radimo. Jer sve, ali apsolutno sve ima svoje posledice. I vrijeme zaista riješava sve. To sve mogu da potvrdim iz ličnog iskustva.

I znam da u srednjoj školi nisam mogla da zamislim da ću biti gdje sam sada ovdje, da ću biti ovo što sam sada, da postajem osoba koja sam uvijek željela biti. I ako to nije razlog sreću i osmijeh svaki dan, ja ne znam šta jeste.

Povlačim svaku lošu riječ koju sam rekla za seriju “Hemlock Grove”. Serija nije glupa. Nije klasična stereotipna tinejdžerska serija, čak je i dosta eksplicitna i mračna u odnosu na ostale tinejdžerske serije, a imala sam prilike da gledam i The Vampire Diaries koja me je smorila do kosti, i True Blood koja me je isto smorila do kosti. Ali, Hemlock Grove je nešto sasvim drugačije. Ne baš sasvim, ali vampiri i vukodlaci imaju sasvim drugačiji odnos ovdje. I naravno da se ne vrti sve oko djevojke, čak te djevojke i nema u ovoj seriji. Glavna tema je na ubistvima koja se događaju, a pod eksplicitnim, mislila sam da prikazuju bukvalno sve: sam čin ubistva, ispijanje krvi iz ljudskog bića, a što je najvažnije – mislim da su po prvi put zaista prikazali kako izgleda transformacija ljudskog bića u vukodlaka. To mi je fascinantno, malo gadno, ali neobično. Kao i uvijek, imam omiljenog zlikovca, a u ovom slučaju su to dva bića, vampiri ili kako to oni nazivaju upiri. Što izgleda nije identično sa vampirom. No, Olivia Godfrey i njen sin, prelijepi Roman su mi omiljena dva lika u čitavoj seriji. Prosto ih obožavam. Postupci su im krajnje odvratni, ali džaba. Volim ih. Volim ih kao Voldemorta.

Seriju preopručujem u svakom slučaju. Prva epizoda jeste malo kao ostale serije, prvo što sam pomislila bilo je “Već viđeno”, mada kroz razvoj priče sam shvatila da nije klasična priča vampir vs. vukodlak. A, i nije toliko popularna. Ostala je u sjeni serija poput Game of Thrones, The Walking Dead, Homeland, House of cards, True Detective i slično. To što je pomalo hipsterska mi se baš sviđa.

Glavni glumac je inače Bill Skarsgard, brat prelijepog Alexandra Skarsgarda. I čini mi se da je ljepši od njega. Ima “to nešto” i tačka. On je moja nova simpatija.

Što se tiče same teme, kada bih mogla da biram, izabrala bih da budem vampir. Oni su mi uvijek bili fascinantni. Obožavam životinje, ali sav taj proces transformacije u vukodlaka (vrlo bolne transformacije ako se da zaključiti) nije privlačan uopšte.  Vampiri su mi nekako sofisticirani, vidjeli su toliko toga i svuda su bili. Fizički bih se lako uklopila u njihov opis, to bi stvari olakšalo. Plus, besmrtnost ima i dobre stvari. Imaš vremena sve da obiđeš, imaš vremena da pročitaš svaku knjigu koja postoji, imaš vremena da radiš svaki posao koji si ikada želio, da pomogneš svima, da sačuvaš sve životinje, ma ima dosta prednosti. Mana bi bila to što se moraš hraniti ljudima, ali ni to nije neka mana. Ima odvratnih ljudi, silovatelja, ubica, psihopata… dosta hrane očigledno. Bolje da mu se napijem krvi, nego da sutra siluje djecu, žene, djevojke, da ubija i muči životinje. Kad bi vampiri postojali, bilo bi dobro.

Oh, da. Ispiti su za mene gotovi za sad. Nekako mi je tužno kada znam da ću imati još samo jedan rok, još samo jedan semestar, još samo par kolokvijuma. Žao mi je što ću završiti fakultet. Kao prvo, ovo mi je najljepši period života, kao drugo nemam čemu da se radujem ako ostanem ovdje ili ako se vratim kući što je još gore. Ali, Bože zdravlja.

Ovo je svakako novi početak, bez obzira na sedam provedenih godina na drugoj virtuelnoj platformi. Moram priznati da je ovdje mnogo ljepše, iako moja ljubav prema Bloggeru nikada neće nestati. Kažu da sve što je lijepo ima kraj, tako je došao kraj i mom blogu. No, ovdje me čekaju novi dani, novi postovi, novi kao i stari poznanici nadam se. Kao prvo, drago mi je da postajem dio ovakve zajednice po drugi put u životu, i jako mi je drago što ljudi zaista pišu i vode svoje blogove, koji su izuzetno napisani i kreativni, jer teško je naći klasičnog, tradicionalnog blogera, među mnoštvom “modnih blogerki” koje su nam na silu uzele titulu i značenje riječi “bloger”. No, dobro. Svako ima pravo na svoj hobi. ” Prave vrijednosti uvijek isplivaju na površinu” i danas dan kaže moja mama. Znam da je u pravu,  pa se tom rečenicom često vodim u svom životu. Ponekad ni sama ne vjerujem da je tako nešto moguće kada odlučim da pogledam društvo u kom živimo i svijet kakav je zapravo. Volim da vjerujem u dobro, želim da vjerujem u dobro. Znam da postoji, i znam da ga ima. Krije se, ali ga ima. To mi daje neku nadu da će na kraju sve možda biti dobro. I poslednje, ispitni rok mi se bliži kraju, što znači samo jednu stvar, a to je da ću konačno početi da čitam ove silne knjige, i već mjesecima samo čekam na dan kada ću sjesti sa šoljom kafe i otvoriti prvu knjigu. Ne mogu da dočekam.