Author: sowhat

Već smo utvrdili da je sve poremećeno. Posebno odnosi između muškaraca i žena. Muškarci više nisu muškarci, i oni što su bar malo normalni, nemaju hrabrosti da priđu ženi. Ja sam i dok ne umrem, biću tradicionalna po tom pitanju. Ne osuđujem nijednu djevojku koja prva priđe momku, naprotiv, svaka čast.

Ali, i dalje smatram da je on taj koji treba da načini prvi korak, a ne ja. Ne da se plašim nečega, ali mislim da ne treba ja to da radim. Ostala sam i dalje u tom vremenu i to je to.

Nažalost, sve je manje pravih muškaraca, hrabrih muškaraca, a sve više ovih pekavih, kmezavih, “jadan ja” muškaraca, tj. djevojčica. Emocije su sasvim nešto drugo, ne pišem o tome, pišem generalno o stavu muškaraca, i  o tome u šta se pretvaraju.

Zašto je toliki problem prići djevojci koja ti se svidjela ili sviđa? Strah od odbijanja, ali Bože moj i da te odbije idemo dalje. Nije smak svijeta. Ali, nemaš šta da izgubiš.

Sa druge strane, većina njih je opterećena materijalnim stvarima, a za to su krive žene, skoro svaka gleda kakav auto vozi, da li ima ovaj telefon ili onaj telefon. Da li je biznismen ili ne. Žene su dosta uticale na promjenu stava muškaraca, ali i muškarci su se previše opustili. Nema više momka da te vodi, nego moraš ti njega da vodiš, da organizuješ, da vućeš, da guraš sastanak, vezu.

Dakle, vojska je bila super za sve njih. Jer nauče disciplinu, ojačaju, istrpe nemoguće. Ja bih to vratila, ali i za žene.

Momci, molim vas ostavite pincete, vosak za depilaciju, steroide i minđuše sa cirkonima. Vrijeme je, jer propadamo generalno.

“You wouldn’t let assholes live at your house – why let them live in your head?” Hishi Khan.

Trudim se da ne osuđujem nikoga, sa jedne strane mi se sviđa taj način razmišljanja. I to je sasvim ispravan način razmišljanja. Svako, svakako treba da radi šta želi, ali neke stvari prosto ne mogu da ostavim tek tako.

U zadnje vrijeme potenciraju taj novi način prihvatanja stvari, kao “Ne osuđuj nikoga”. Okej, trudim se, ali čekaj malo. Ima stvari koje su pogrešne za većinu, ne samo za mene, i neke stvari su oduvijek bile pogrešne. Ne mogu tek tako postati dio svakodnevnice. Nema izgovora stvarno.

Neko se drogira – pa, ne osuđuj! Neko se prostituiše – ne osuđuj!, neko je poludio – ne osuđuj! Znam da za sve to postoji razlog zašto to oni rade, ali pobogu, ima i drugih načina u životu. Da je to samo jedan jedini, i da ih je život natjerao na samo te izbore, okej onda. Ali, to me nervira. Neko sebi namjerno i svjesno nanosi zlo – ne osuđuj! Ma, fuck you!

Milion puta sam se susrela sa činjenicom da čovjek sve, ali sve u životu mora sam da uradi. Možda neki ljudi imaju nekoga da sve završi umjesto njih, ali ja nemam. I kada imam, to se nešto razvlači, i ide na povuci – potegni. Prosto je tako. Dok sama ne uzmem stvari u svoje ruke, nema rezultata.

I hiljadu puta sam htjela da odustanem, ali nisam. Stisla sam zube, i evo stigla sam do neke granice. Prosto čovjek mora ponekad sam sa sobom da se bori. Da nisam stisla zube sto puta u životu, ne bih bila ni u pola ovog što sam sada.

Žao mi je da vidim neke ljude koji su ostali na nekom nivou, i ne mogu da se maknu sa tog nivoa. Mislim, mogu ali ne žele. Najgore je biti glup svojim izborom, osakatiš sam sebe mnogo. Ja smatram da postoji urođena glupost i izabrana glupost. Gora je svakako ova druga. Sa prvom moraš da se nosiš jer te je Bog tako poslao. Ali, ova druga je mnogo gora. Kada svjesno biraš da ne gradiše sebe, kada svjesno ne želiš da proširiš vidike, kada svjesno sam sebe zakopavaš.

Nije stvar mjesta u kom živiš i koliko može da ti pruži to mjesto, i ja sam iz malog mjesta, ali i dok sam još bila tamo ja sam se svim silama borila da nešto novo naučim, vidim, probam. Ali, džaba. Čak i meni neki dragi ljudi su ostali na tom nivou, gdje ne žele da napreduju mentalno.

Danas je dan žena. Žene jesu mnogo napredovala zahvaljujući svom naporu i izdržljivosti, i svemu onome što su uradile, a da su se muškarci pitali, mi bi ostale u kuhinji i kući, čisteći za njima, prinoseći im tanjir i ispunjavanju njihovih želja. Sreća, i hvala svim ženama koje su pokrenule pitanje žena u društvu. I dalje se mnge bore da budu samostalne, jake i uspješne kao muškarci, i sa druge strane ima i onih koje su nažalost i dalje potlačene, ali se iskreno nadam da će se tako nešto završiti.

Jake i samostalne žene treba poštovati, i uzdizati jer takve žene su uspjele onda kada je bilo nemoguće nešto tako uraditi. Moj jedan jedini uzor je moja majka, koja je sve postigla sama, koja je vaspitala i moju sestru i mene sama, evo iškolovala nas je obje. Sve sama. I ona je moj heroj, i ona je jedna od žena koje su usojele uprkos svemu. Voljela bih da nije morala sve sama, voljela bih da je imala i da ima na nekoga da se osloni, ali nažalos tako je kako je. Život je donio i odnio svoje, tako da nema svrhe žaliti za nečim. Ona me je naučila da u životu uvijek treba ići naprijed, i da koliko god da je teško proći će, i treba biti strpljiv. Moja mama je mnogo toga naučila, i dalje me uči i učiće me.

Žena ima svakakvih, pogotovo u današnjem društvu, žena je žena kakva god da je. Ali, svi najviše vole svoje majke, i nema važnije osobe u životu i na svijetu od majke. Mama je uvijek mama, i svačija mama je najljepša i najbolja.

Sada bih jako voljela da nemam nikakvih obaveza, da sam negdje u Skandinaviji, u nekoj kućici sa pogledom na jezero ili more i da čitam knjige i mazim mog trenutno imaginarnog kera po imenu Radža, a rasa je naravno francuski buldog. I šta drugo mogu od života da tražim?

Nisam nikada težila nikakvom luksuzu. Uvijek sam željela i želim da imam samo normalan, uravnotežen život. Ništa previše i ništa premalo. Sasvim dovoljno. Ne želim vile i gradove, jahte i kuće na Mjesecu. Ne zanimaju me skupe materijalne stvari, koje su tu od danas do sutra. Ne zanima me novi superbjesni telefon, niti novo auto u koje se ne razumijem niti me zanima taj aspekt života. Ako mene neko pita, ja bih sve pješke ili biciklom.

Ne zanimaju me bogataši, ko je kad šta kupio, ko je gdje bio. Ja volim da putujem iz razloga što tako učim, što tako širim svoje vidike, što uvijek nešto novo naučim i vidim kako se živi negdje drugo gdje je bolje ili možda gore. Ne zanimaju me cifre i tričarije, sve što me zanima na ovom svijetu su knjige, fotografija, umjetnost, životinje, putovanja i ljudi koje volim i koji me vole.

Ne zanimaju me plitki ljudi skučenih vidika, sebični ljudi, a posebno me ne zanimaju ljudi koji se hrane tuđom energijom.

Uvijek sam smatrala da čovjek treba ostati to što jeste i biti jednostavan. Sve je u životu prolazno. Materijalne stvari pogotovo.

Obično sam jako, jako pozitivna u životu. Uvijek vjerujem da će sve biti dobro, da će sve biti onako kako treba, onako kako smo željeli, možda na drugačiji način, možda ćemo tek vremenom otkriti da to što nam se dešava je zapravo ono što nam treba i ono što želimo.

Ali, šta ako u životu ne ostvarim ništa što sam uvijek htjela? Šta ako se sve izvitoperi i desi se sve obratno? Mislim da je to jednako moguće kao i ostvarenje snova. Šanse su iste. Ali, ako ne pokušam nikada neću znati šta će biti. Zato idem, zato vjerujem da šta god da se desi, naučiću lekciju.

A, uvijek sam mislila da koliko daš, toliko dobiješ. I da će se sva muka i trud isplatiti, kad – tad. Ne mora uvijek da bude odmah, ali će biti nekad. Tako da se time vodim jer sam se u to uvjerila.

Idem naprijed, probaću sve što mogu da ostvarim svoje snove, pa šta bude. Moram se pripremiti na najbolje i na najgore. Oboje donose lekciju.

Pa, juče sam neumorno pokušavala da napišem post, ali mi se nikako nije dalo. Neće i Bog! Ali, evo sada hoće, hoće sada jer zna da moram da idem da se spremam za nekih 10 minuta!

Dakle, pisala sam o ovome mnogo, mnogo ranije, ali ne mogu da se načudim uopšte. Neće mi biti jasno zašto žene toliko insistiraju da nečiju vezu razore. Ako ti se sviđa taj momak, potrudi se da ti se prestane sviđati, jer ima još milion slobodnih muškaraca na svijetu. A, ti se uhvatila za nekog koji je srećan i zaljubljen u svoju djevojku! I hoćeš da ga prisvojiš, a za cijenu ne pitaš. Zašto se svaka takva djevojka ne i zapitala kako bi njoj bilo da se pojavi tamo neka djevojke, i pokuša da prisvoji njenog momka? Nije mi jasno kako ne može da razmišlja o tome da se i njoj to isto može dogoditi. I kako bi se ona osjećala. To mi je baš, baš ružno.

Live and let live. To ljudi nikada neće naučiti.

Kao prvo, juče je bio rođendan mom omiljenom čovjeku. I jedinom čovjeku u mom životu. Juće je Brandon Boyd napunio 39. Dakle, mogla bih do prekosutra da pišem o njemu. Taj čovjek je jedinstven i ja mislim da na svijetu ne postoji joše jedan takav. Svi smo različiti, ali ima nas sličnih. Za njega ne mogu to da tvrdim. Čovjek je i više nego talentovan, od slikanja, do pjevanja, sviranja, pisanja. Inteligentan je do najviše granice, svaki njegov intervju me oduševi, i mnogo je inspirativan. Ne uklapa se u profil rock zvijezde, vodi miran život, ima divnu djevojku i ispunjen život. Na stranu to što je lijep k’o anđeo. Čovjek je zaista poseban.

Drugo, dosta mi je više ovog “prepucavnja” između punjih žena i mršavih žena. Dosta više! Svako ima pravo da izgleda onako kako joj odgovara, svako ima pravo da bude debeo, svako ima pravo da bude mršav, ako joj tako odgovara, ako je tako srećna. Dosta više. Žene su stvarno, stvarno najgore. Žene mogu biti odvratne do krajnjih granica, mogu biti aljkave da se ispovraćaš, mogu biti ljubomorne k’o pas na drugu djevojku iako im ona ništa ne radi. Žene su stvarno zle. Ne sve, nikako ne sve. Ali, većina je takva.  Sa muškarcima je dosta lakše raditi i družiti se. Nisu sujetni toliko, nisu ljubomorni čim se pojavi neko drugi u njihovom okruženju. Dosta su fleksibilni, predusretljivi, opušteni. A, žene – katastrofa.

Kada će više proljeće? Ne mogu više ovu zimu, malo me smorila. Najviše volim proljeće, jer je vrijeme fantastično. Sunčano je, toplo ali ne previše, sve je taman. Sve je umjereno. Ali, izgleda da ću se načekati i ja, a i svi koji vole proljeće.

Osjećam da odrastam. Osjećam to kroz mnogo toga što mi se dešava u zadnje vrijeme. Prestala sam da razmišljam o tome šta će o meni reći ljudi koji su me tek upoznali, da li sam nešto dobro rekla ili uradila, da li je ovo ispravno ili nije. Uopšte me više ne muče te misli, radim kako osjećam, i ne razmišljam previše o suvišnim stvarima. Osjećam i kroz moje ponašanje prema drugim ljudima, više ne marim ko će šta uraditi, ko se kako prema meni ponaša, u smislu da ako mi ne odgovara nečije ponašanje prema meni, te ljude odmah odbacim, i svi srećni. Nikoga više ne vučem za rukav da ga razdrmam, nikoga više ne žalim, nikoga više neću da savjetujem kada znam da će uraditi kako hoće, više se uopšte ne zamaram ljudima. Svako radi onako kako hoće, a mene uopšte ne zanima više. Hoćeš tako? Okej, izvoli, mene stvarno ne zanima. Svako svoje izbore nosi na duši.  Nit’ imam živaca više da se lomim nit’ me zanima više.

Mogu da žalim samo ljude koji se pate u životu, napuštenu djecu i napuštene pse. Osobe koje su zdrave, prave, imaju sposobnost rasuđivanja ne mogu da žalim. Ne mogu da žalim nekoga ko svjesno sebi nanosi zlo. Ne mogu da žalim nekoga što ne može da kontroliše sebe, svoj jezik i svoje postupke. Ne mogu da žalim nekoga ko ne može da zastane pet minuta i razmisli o svojim postupcima. Ne mogu i nikada neću.