Filling

Opet kažem, da mi je neko prije godinu dana rekao da će ovako da mi bude, odrekla bih se života sopstvenog. Nikad mi gora godina nije bila u životu, možda će gore doći tek, možda je ovo ništa. Ko zna sad. Uhvatim se stipendija, jedina stvar kojoj sam se posvetila sa svakim atomom i ćelijom sebe, ono propadne kao da ništa nisam uradila. Hajde, kažem sebi, nema veze ima plan B, koji nije sjajan baš, ali hajde, upaliće 100%. Prođe dva mjeseca pomaklo se za milimetar i vratilo opet na isto. Ni p od posla, baš kao da sam očekivala da svi čekaju da samo ja apliciram.

Ima nas milione koji tako rade, pa kada shvate da ne može, spakuju se i odu vani i snađu se. Ja i da dobijem posao, neće to biti ono što sam željela. Hajde stisni pa reci u današnje vrijeme da nešto ne želiš da radiš ili da ti se ne daj Bože ne sviđa. Prvo, zato što od biranja nemaš ništa, drugo zato što je gadan vakat, nema se para i hajde ti sad budi konj pa biraj zaboga.

Na kraju ću da živim svoj najveći horor. Na kraju će horor da mi se ispuni, a san će da umre, i postaću i ja jedna od ogorčenih ljudi kojima su snovi propali, pa su sada drski i neljubazni. Živjeću mediokritetskim životom, gdje ću imati tačku A i tačku B, i provešću život tako.

Ne želim to. Ne želim mediokritet. Ne želim i neću da postanem takva, da mi se život svede na depresiju i nezadovoljstvo. Želim biti uspješna žena. Želim ostvariti svoje snove. Ako mi život krene u smjeru mog horora, ja to neću moći podnijeti. Trenutno moj san da odem vani da živim, djeluje tako daleko i tako nemoguće.

Joj, ja ovo ništa nisam željela. Ja nisam htjela da ovako bude. Sad bi moja majka rekla: “Pa kako je drugim ljudima, onima koji nisu imali uslove kao ti i koji nemaju uslove kao ti.” Sve je znam, ali kada mislim o težini situacije, meni je moja najgora. Uvažavam i tuđe, ali to mi ništa ne može pomoći. Samo me može još više skršiti.

Dakle, svi vi ljudi koji studirate, studirajte dokle god možete, samo nemojte diplomirati, nemojte žuriti, razvucite koliko god je dozovoljeno. Ja sam požurila k’o sivonja, i sjebala se načisto. Da mogu da vratim vrijeme, vratila bih sad na dan kada sam odlučila da diplomiram i sve posložim zbog glupih stipendija. Čemu? Čemu sav taj moj silni trud oko faksa četiri godine, oko spremanja engleskog, oko praksi, eseja i čega sve ne. Da bih sad sjedila i kukala kako mi sve kreće nizbrdo? Eto čemu.

Sad bih platila da mogu da se vratim na samo jedan studentski dan. Samo sat vremena da ponovo proživim to. Sve bih dala. Muka mi je od svega više.

Published by

sowhat

You have yourself. That is enough.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *