Rage

Nemam pojma šta bih pisala, jer ovo što sam htjela da pišem sad, već sam napisala u prošlom postu koji ni sama ne znam kada sam pisala. Pitala sam se upravo kako smo to tako brzo porasli, kako to da smo sada već u svijetu odraslih i kako ne poluditi?

Gledam ovu djecu kako se igraju i samo odjednom osjetim neku nostalgiju za tom bezbrižnosti i srećom. Igraš se, družiš se, baš ti je sve super. Iako nam je vrijeme toliko govnjivo, ova djeca zaista i dalje imaju zdravo djetinjstvo na rolerima, sa loptom i kredom u ruci. I tako kada pogledaš njih shvatiš da nije sve izgubljeno, da i dalje može nešto da se ispravi. Negdje, ovdje ni apokalipsa ne pomaže.

Plašim se mediokriteta. To sam i prošli put pisala. Osjećam da me sve više steže, a ja ne želim tim životom da živim. Ne želim neki niđe veze posao, muža i djecu i da tako idem u krug. Ne mogu ja to. Ne, ne. Osjećam da sam rođena za nešto veće, nešto bolje. A, trenutno mi ništa ne ide od ruke. Baš ništa. Opet kažem godina mi je tako odvratna, najradije bih spavala do kraja godine.

Ne znam da li se iko zapita ovo što se ja pitam. Da li još nekome smeta takav način života i zašto smo prisiljeni da idemo tom putanjom i da ne iskačemo iz okvira? Zašto ja moram da se udam kad je institucija braka skrnavljena? I ako djeca već mogu nešto da poprave, na koji svijet ću ja danas – sutra da donesem to svoje dijete? Evo želim da se trudim, da dam sve od sebe da meni bude bolje sutra, a samim tim i mom djetetu za nekoliko godina. Hoću, želim da napravim nešto od svog života, a ne mogu. Jednostavno nema te šanse koja bi mi se sad otvorila. Sve je zakočilo i sve samo stoji. Ja evo ne znam. Pomišljam da nisam sposobna za posao niti za bilo šta. Najbolje mi je kada sjedim u stanu i čistim i ovako mlatim. Izgleda da je to za mene. Da budem domačica ono što nikada nisam htjela da budem. Željela sam da budem i želim da budem uspješna ali vrijedna žena.

Ja ne bježim od kućnih poslova, to mi je urođeno da čistim i perem. Ne bježim uopšte, ali ne želim samo to da radim. Želim nešto da radim. Ali, izgleda da ne može. Neki ljudi ubodu odmah, ja ne mogu ni iz pedesetog puta. Ima i onih koji provode godine kao ja, tražeći posao. I šta nam je činiti? Ništa. Sjedi i trpi ili poludi. Muka mi je više. Bijesna sam na sve. Bijesna sam što je sve ovo ovako. A, što je još gore, ima nas bruku. Fuj. Bolje da sam se rodila u Iraku, čitav život to govorim. Ali džaba.

2

Published by

sowhat

You have yourself. That is enough.

4 thoughts on “Rage”

  1. I meni se ne cini ova godina najboljom, ali sad ce i njoj doci kraj, jos samo pola godine hehe 😀
    Ja ipak mislim da ce se stvar rijesiti, samo dok traje to rijesavanje treba i strpljenja…Jednom kad dodes do svog cilja ces se vise iritirati sto nisi vise uzivala dok si vec mogla 🙂 Uzivancije poput raditi nista 🙂

    Prijavi komentar

  2. Znam da nisam jedina, šta da ti kažem… izborićemo se još pola godine, valjda će nam sledeća biri blagonaklona ?
    Ako vjeruješ o tome često razmišljam. Kad već ovako mora biti, zašto da se nerviram, treba se opustiti ? Možda je stvar u tome.

    Prijavi komentar

  3. Meni kad je bilo najteze bila sam kao bez glave. niti cilja niti volje nizasto nisam imala. pocela sam pisati svoje zelje i pocela ih planirati i tek onda je mir u meni dosao. (Koliko toliko). probaj naci nesto sto te motivise i sto volis da nesto naucis sto ti moze pomoci da pocnes raditi. Ako ne u svom poslu onda u nekom poslu pa da poslije radis prema tome da na kraju dodjes do svog cilja.Sretno a do tad osmijeh na lice stavi:)

    Prijavi komentar

    1. Razumijem te u potpunosti. Meni dodju tako dani kad nemam volje ni za šta. Najgore je što znam svoje želje i snove i sad mi djeluju tako nemoguće ostvarivi, ali pustiću sve vremenu, pa biće kako treba da bude. ? Hvala ti!

      Prijavi komentar

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *