Rest

Razmišljam kako svaki čovjek ima neki problem. Svako ljudsko biće ili je nesretno zaljubljeno ili pokušava nekoga da zaboravi. Najamanje je onih koji su srećno zaljubljeni. Danas se ljudi teško odlučuju da se upuste u vezu sa nekim, jer se plaše gubitka i bola. Kad bismo živjeli u svojoj zoni komfora čitav život, kada ne bismo rizikovali nijednom, na šta bi se život sveo?

Radije se upuštaju u neke šeme, seks-šeme valjda, nego u zdravu i normalnu vezu. Zašto, ne znam ni sama. I uvijek će ostati misterija za mene. Čak i da je razlog strah od vezivanja, opet mi nije jasno zašto bježe od zaljubljivanja. Zašto se kriti, zašto pokušavati na sve to staviti etiketu “bez obaveza” kada na kraju uvijek neko izađe povrijeđen i iz šeme? Eventualno se i ta šema završi, i nemoguće je da neko ne ostane bar malo pogođen.

Ne znam. To me nikada nije zanimalo. Ili skroz ili nikako. Po tom pitanju sam se uvijek osjećala kao vanzemaljac. I zašto ljudi glume? Ja volim sve kada mi se kaže otvoreno, tako i tako. A, ne ti mi nešto glumiš tu, izbjegavaš, od mene praviš vješticu. Praviš mi PR kampanju, predstavljaš me kao lošu osobu, krivu za trenutnu situaciju, a glumiš. Loše glumiš.  Razgovorom se riješava sve. Ljudi su skroz čudi. Radije ću imati jednog prijatelja, pravog prijatelja, nego sto lažnih koji mi lažu i mažu. Ne želim da vučem nekoga za rukav i neću. Kada ne budem imala s kim popiti kafu, otići ću sama i sjesti. Ćao.