Into the wild.

Sada sam naišla na sliku iz filma Into the wild. I tačno prije godinu dana sam čitala tu knjigu koja me je oduševila i jedna je od knjiga koje se mogu čitati iznova i iznova, i po meni je jedna od najpoučnijih. Možda za mene, jer sam se ja pronašla u toj priči, i moja srodna duša je Chris. Film je svakako fantastičan.

Druga stvar, gledam kako neke od današnjih majki vaspitavaju svoju djecu. Mala ima 4 godine, a majka već od nje pravi iskompleksirano derište. Šalje je da uči engleski, da glumi, da pjeva. Pa, da li je realna? Svako misli da na pravi način vaspitava svoju djecu, ali neki prave i debile od njih u startu. Prvo, djeca treba da ostanu djeca i da se igraju, da uživaju dok ne pođu u školu. Treba da se igraju napolju, da razvijaju svoju kreativnost, da budu djeca, a ne da ih zarobe odmah čim izađu iz stomaka. Sa školom dolaze sve obaveze. Tad treba da krene da uči jezik, tad treba da otkriva svoju ljubav prema nauci/umjetnosti/muzici. I tad treba biti maksimalno fleksibilan za svoju djecu.

Ako zavoli matematiku, okej. Idemo da istražujemo, vježbamo, čitamo o matematici i matematičarima, ako zavoli biologiju, idemo u šumu, u prirodu, na more, na planine da vidi, da istražuje, uporedi, ako zavoli umjetnost, idemo da istražujemo gradove, umjetnike, arhitekte, ako zavoli muziku, kupićemo instrument. Čini mi se da se to sastoji iz onoga što dijete želi, a ne roditelj.

Nemam djece, ne znam ni da li ću ih imati, ni da li želim da ih imam na ovom svijetu kakav je, ali ako budem imala mislim da ću se otprilike tako odnositi prema djeci. Neću svoje nedostatke iz mladosti na djetetu da isprobavam. To je pogrešno i nema smisla. Ako je to dijete dio mene, ne znači da mora da bude ja, ili da mora da nadoknadi ono što sam ja propustila. Neću ga sa šest mjeseci upisati na kurs engleskog jezika!

Oh,  epizoda serije The Walking Dead me jako rastužila sinoć. Baš mi je žao.  Plus sam završila Ledi Rivers pa mi je to dodatna tuga. Knjige i junaci iz knjiga će me ubiti.