Blooming.

Kada će više proljeće? Ne mogu više ovu zimu, malo me smorila. Najviše volim proljeće, jer je vrijeme fantastično. Sunčano je, toplo ali ne previše, sve je taman. Sve je umjereno. Ali, izgleda da ću se načekati i ja, a i svi koji vole proljeće.

Osjećam da odrastam. Osjećam to kroz mnogo toga što mi se dešava u zadnje vrijeme. Prestala sam da razmišljam o tome šta će o meni reći ljudi koji su me tek upoznali, da li sam nešto dobro rekla ili uradila, da li je ovo ispravno ili nije. Uopšte me više ne muče te misli, radim kako osjećam, i ne razmišljam previše o suvišnim stvarima. Osjećam i kroz moje ponašanje prema drugim ljudima, više ne marim ko će šta uraditi, ko se kako prema meni ponaša, u smislu da ako mi ne odgovara nečije ponašanje prema meni, te ljude odmah odbacim, i svi srećni. Nikoga više ne vučem za rukav da ga razdrmam, nikoga više ne žalim, nikoga više neću da savjetujem kada znam da će uraditi kako hoće, više se uopšte ne zamaram ljudima. Svako radi onako kako hoće, a mene uopšte ne zanima više. Hoćeš tako? Okej, izvoli, mene stvarno ne zanima. Svako svoje izbore nosi na duši.  Nit’ imam živaca više da se lomim nit’ me zanima više.

Mogu da žalim samo ljude koji se pate u životu, napuštenu djecu i napuštene pse. Osobe koje su zdrave, prave, imaju sposobnost rasuđivanja ne mogu da žalim. Ne mogu da žalim nekoga ko svjesno sebi nanosi zlo. Ne mogu da žalim nekoga što ne može da kontroliše sebe, svoj jezik i svoje postupke. Ne mogu da žalim nekoga ko ne može da zastane pet minuta i razmisli o svojim postupcima. Ne mogu i nikada neću.