Najgore mi je kada počnem da paničim oko nekih stvari. Drugim riječima kada sam anksiozna. Brinem se za neke stvari koje su možda i nemoguće. Ali ja stvorim scenario u svojoj glavi, i onda počnem da painičim, šta ako ovo, šta ako ono. A, ništa mi ne pomaže taj stav.
Šta ako ne dobijem posao? Šta ako nešto nije u redu sa mojim zdravljem , konkretno kičmom, jer treba da radim ljekarski, aBd, pa se radi niz testova, a ja ni mejl nisam dobila, a već paničim. Sa zdravljem je sve, hvala Bogu u redu, skoro sam provjerila, ali ne da mi mira.
Šta ako se desi ovo, šta ako se desi ono? Mislim, dozovi se pameti. Kakve sam sve scenarije u glavi napravila, stres još dodajem, kao da ga je malo. Ja ne znam koji je moj problem zaista. Valjda neizvjesnost od cijele situacije.
A, sve je normala.
Nadam se.