Changes

I ja se nakon tri mjeseca sjetila da imam blog! Ne znam šta mi bi, samo odjednom mi sinu da sam mogla pisati. A, sve to je iz jednog prostog razloga: toliko se stvari izdešavalo da sam više i zaboravila da imam blog. I Tumblr zapostavljam, a ne blog. Sve se promijeni, ljudi su u pravu bili. A, ja sam htjela ubiti svakoga ko mi kaže da ću nekad rijetko pisati i da ću manje ulaziti na Tumblr.

No, poenta ovog posta nije to. Poenta je da napišem šta se sve izdešavalo. Da krenem ispočetka. Godina je krenula fantastično. Magično. Uveliko sam volontirala na ne tako savršenom radnom mjestu, ali sasvim pristojnom i što je najvažnije sa super osobom. Uveliko sam i furala sa sada već bivšim momkom, tad nam je bilo nestvarno lijepo. Nisam mogla da vjerujem da me tako nešto moglo zadesiti sa momkom koji je iz mog grada.

Ali, ne lezi vraže! U međuvremenu on ode u veći grad, da radi, plan je bio da ja dođem čim završim sa volontiranjem i kada saznamo šta će biti sa stipendijama. Okej, sve korektno. Otišao je kada nam je najljepše bilo. Ali, neka je. Sada vidim zašto je važno što je otišao. Drž’ ne daj, veza na daljinu. Nedostajanja, nervoze, ludilo. Razriješi se sva gungula oko stipendija, volontiranja, padoše pozivi za intervjue za posao u gradu u kom je on i  nada do neba skočila. “Evo ga, konačno kreće u životu. Hajde nisu bile stipendije, biće posao, bićemo zajedno!” E, neš’!

Prešao frajer da radi u kultni pab, masa je lud, masa je frajer, new boy in the hood, masa cool, trebe lakog morala se lože, on egom para nebo. Žena kao žena, zna sve i prije nego što se dogodilo. Žena koja ovo piše uradi nešto nekulturno i krajnje odvratno, nađe poruku u njegovom telefonu koja je oličenje licemjernosti, jadnosti, ljigavosti, izdajništva. Klasika. Na pitanja “Je li bilo šta?” odgovor je bio “Nije, nisam te prevario!” i tako sve u krug. Suze, ubjeđivanja, gubitak one iskre, povjerenje ode u nepovrat, učestalije svađe i neizreciv bol izdajništva.

Ova žena odluči da još jednom, po ko zna koji put skupi svoju hrabrost (da ne kažem ono drugo) i pređe preko toga. No, ni tu nije kraj. Zajednički život je došao kraju čim se nama pridružio njegov brat (koji uopšte nije bio dio priče niti našeg prvobitnog plana), koji će jelte ostati tu “samo 15-tak, 20 dana dok se ne snađe, ne nađe cimera”. Ništa od toga, normalno. Ti mlada damo, upali mašinu, okači veš, operi suđe, očisti kupatilo, skuvaj nekad nešto. Jer ti, mlada damo i dalje tražiš posao. Nije fer da živiš tu, ne plaćaš ništa i jede te savjest jer si budala.

Ali, to nije sve. Tu imamo ključnu ulogu i ključnog čovjeka. Stvoritelja planete Zemlje, masa uspješnog, ultra pametnog rođaka koji povlači sve konce, jer je jelte već dugi niz godina stnaovnik tog grada, pa je povukao njih tamo. Bez njegovog znanja ne smije da se diše, a ne nešto drugo. Upleo je bata prste, koji misli da je popio svu pamet svijeta, a frajer obična Balkanska narkomančina koja se bavi sasvim prosječnim poslom. U očima porodice on je Nikola Tesla.

Sreća moja, stvari su se dobro zakuvale pa ja pokupih prnje i vratih se kući. A, nakon hlađenja mene sa njegove strane i silnog pokušavanja da ubjedim čovjeka da tamo njemu nije mjesto, da idemo zajedno negdje drugo, ja sam ispala vještica, ovakva ili onakva, negativna iskompleksirana djevojka i veza se završila njegovom porukom da on “više ovo ne može i da nije do mene”. Poziv koji sam uputila je ostao samo propušten poziv, a on je svoje riječi meni iskuckao na odvratnom ajfonu i to dok je sjedio u društvu sa najvećim ljigavcem ikad.

I tako mislim kako čovjek nije dobar sa glavom. Da ti glumiš pola godine, a pravo lice pokažeš nakon nekog vremena. Da li može da se glumi toliko? Kako se toliko trudiš oko nekoga kao on oko mene, da bi na kraju pljunuo na sve što si ikad rekao i uradio? Kako je čitav život trčao za mnom da bi ovo uradio? Šta se to zove ni dan danas ne znam. Neka ostane vječiti rebus. Hvala mu što je iz mog života otišao, takav mi nikako ne treba.

Ali, izgleda da se sav pakao dogodio zbog jedne stvari – snova. Onoga što sam uvijek željela. Da odem daleko. I tako odem na regrutaciju za kabinsko osoblje. I igrom sreće prođem za dvije velike kompanije. I sada čekam, čekam već dva mjeseca. Ali dočekaću, šta god to bilo. Vjerujem da će nešto od to dvoje biti. A, i ako ne bude, izboriću se i sa tim. Opet neće biti smak svijeta za mene.

Sve loše se desilo samo zbog ovoga. I u to vjerujem. Nisam bila baksuzna, već morala sam sve to proći jer me dovelo ovdje, do ovog momenta. Ključnog momenta u mom životu.

Published by

sowhat

You have yourself. That is enough.

2 thoughts on “Changes”

  1. Koliko god da ti je tesko…Nek si ga se vala rijesila. Ko to hoce da zivi sa osobom koja ne moze da svoje misljenje i svoj stav drzi. Ako te ne drzi kao kap na dlanu i ne treba ti.
    Citav bi zivot trebala trcati za njim i njegovim hirovima a uvijek bi ispadala vjestica. A ako kazes da jednoj losoj vezi automatski kazes ne jednoj dobroj tako da go for it girl… Cekaju bolji 😀 i sretno poslovima 😀

    1. E, vala baš tako. Ali, nije mi više teško zato što znam da se sve vrati, sve što je on meni uradio vratiće mu se. Ja sam čiste savjesti. 🙂 Što je najvažnije.

      Hvala ti do neba! 🙂

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *