Talk the talk

Mislim da svi u životu imaju osobu sa kojom mogu sve da pričaju. Da ne postoji tema koje ne možemo da se dotaknemo kada pričamo sa tom osobom. Mislim, trebalo bi da svi imaju tu osobu. Ja imam jednu, i sa njim bukvalno o svemu mogu da pričam, a da ne osjećam bilo kakvu barijeru.

A, barijera ima raznih. Sa nekim ljudima ne mogu da raspravljam o religiji i religijskim knjigama sasvim otvoreno i kritički, jer dosta ljudi i danas dan smatra grijehom uopšte preispitivati sebe i religiju kao pojam. I ne samo religiju, homoseksualnost, feminizam i zašto je prijeko potreban ovom društvu, odnos muškaraca i žena, slika žena u društvu. Nažalost, postoji mnogo tema koje su pod plaštom patrijarthata i prosto nisu prihvatljive ni ženama ni muškarcima na ovim prostorima.

Meni juče kaže drugarica “Ti si otrovana feminizmom”. Nisam ja otrovana feminizmom, ne krivim ja muškarce samo, ja krivim i žene što je generalna slika žena loša u svakom segmentu društva. Sve kreće od zajednice koja se gubi, uloge se mijenjaju, a niko ništa ne čini povodom toga. Žene se sve više skidaju, muškarci se sve manje ponašaju kao muškarci, a sve više su okrenuti nekim trivijalnostima. Generalno, ljudi danas više no ikad mare samo za spoljašnjost i površnost. Nisu svijesni da je sve to prolazno, da spoljašnost bez unutrašnjosti ne znači baš ništa. Ono što je unutra, u glavi, u duši, je vrijedno svega. Spoljašnost je nešto što će već sutra biti drugačije.

Ne znam zašto se sve bazira na ljepoti, na tijelu, na odjeći i materijalnom. Šta je sa mozgom u koji najviše vrijedi ulagati? Šta je sa pomaganjem drugima, šta je sa ljubaznošću, intelektom i nastojanju da budemo bolji ljudi? Šta je sa istinskim vrijednostima? Nema ih, danas je to izumrlo očigledno.

Sve je borba, ali moja najveća borba ikad, je borba sa sopstvenim egom. Ego je bespotreban i samo pravi probleme u svakoj situaciji u životu. Ego je taj koji hoće materijalno, ego je taj koji hoće da mu ljudi zavide na uspjehu, ego je taj koji samo govori: “Daj, daj, daj!” Ego je taj koji teži površnosti, spoljašnjosti, trivijalnostima. I mnogo ljudi ne zna da treba da se bori sa tim i mnogo ljudi ne vodi bitku sa sopstvenim egom, jer je kod njih ego već odavno zuzeo cijelu ličnost. Kada ego pobjedi, nema više borbe. Mada, nikad nije kasno.

Ima dobrih, kvalitetnih ljudi, ali oni su svega šaka naspram ovoga što yovemo ljudima danas.

4

Patience is a virtue

Kažu. Ili strpljen spašen. Ja ne znam, vjerujem u to, ali je jako, jako teško ostati pozitivan i strpljiv. Ja bukvalno u sebi vrištim, jer ja ne mogu podnijeti više ovu agoniju i čekanje. Skoro niko to ne razumije, a nikome više i ne pričam jer smaram ljude, a garant misle i da lažem da sam prošla za kabinsko osoblje. Mada, briga me za njih, ja ludim.

Ustanem puna nade i pozitivna, otvorim mejl, a tamo ništa. Tako se nadam u jednom momentu, kažem sebi “Znam da će biti, da će se javiti” i onda odmah pomislim da će se javiti za negativnim odgovorom. I onda postanem anksiozna, pravim problem gdje ga nema, ali može biti. I tako u krug. Svaki dan.

I pomsilim kako je ova godina sve gora i gora, taman neki tračak nade, buka, ludilo, sve super i onda ništa. Čekanje, čekanje, čekanje. Znam da ljudi čekaju i dosta duže od mene, ali bar dobiju neke vijesti. Ja sam smakla. Pokušavam da ne mislim o tome mnogo, ali jače je od mene.

Jedino što me malo smirilo sinoć je divni, predivni Rumi. Ja obožavam njegovu poeziju. Nisam bila veliki fan poezije prije. Ali, sam našla divne pisce prije nekog vremena. Rupi Kaur, Nayyirah Waheed, Yrsa-Daley Ward. Predivni, predivni ljudi, tj. žene u ovom slučaju. Zaista, napisano realno do srži, puca sve i boli koliko je realno. Baš onako kako istina treba da bude.

I od malih nogu sam voljela sve svijetske kulture i religije, iako sam odgajana u jednoj, ja svaku poštujem i želim da naučim o svakoj što više mogu. I zaista svijet je jako lijep i zanimljiv, ako znaš kako da gledaš na stvari. Ako znaš da balansiraš između onog što vidiš i onog što te boli kada gledaš sav taj bol i tugu koja je svuda.

I znam da možemo biti bolji, znam da možemo vratiti vrijednosti na pravi put. Sve možemo, teško je, ali zajedno možemo sve. Zar nije dosta tuge, smrti, boli svima? Zašto se svi bave samo svojim egom, gdje je ljubav prema ljudima, životinjama? Želim da budemo bolji ljudi, svi.

I za kraj, znam da bez muke nema nauke. Niko nije ostvario snove dok je trepnuo. Treba dosta muke i padanja, razočaranja i agonije da bi se uspjeh postigao. Vjerujem u to, znam to. To me i drži.

1

Panic

Najgore mi je kada počnem da paničim oko nekih stvari. Drugim riječima kada sam anksiozna. Brinem se za neke stvari koje su možda i nemoguće. Ali ja stvorim scenario u svojoj glavi, i onda počnem da painičim, šta ako ovo, šta ako ono. A, ništa mi ne pomaže taj stav.

Šta ako ne dobijem posao? Šta ako nešto nije u redu sa mojim zdravljem , konkretno kičmom, jer treba da radim ljekarski, aBd, pa se radi niz testova, a ja ni mejl nisam dobila, a već paničim. Sa zdravljem je sve, hvala Bogu u redu, skoro sam provjerila, ali ne da mi mira.

Šta ako se desi ovo, šta ako se desi ono? Mislim, dozovi se pameti. Kakve sam sve scenarije u glavi napravila, stres još dodajem, kao da ga je malo. Ja ne znam koji je moj problem zaista. Valjda neizvjesnost od cijele situacije.

A, sve je normala.

Nadam se.

 

1

Fail eight times

Koji mi je ovo promašaj do sad, ja ne znam. Četvrti? Jedna od kompanija me na samom kraju odbila, džaba sve konstrukcije snova, sve se raspršilo jednim jedinim mejlom. Tako ti je to kad drugi ljudi koji te ne poznaju, koji te nisu čak ni vidjeli odlučuju o tvojoj sudbini.

Šta sada da radim? Da čekam i druge da se jave. Tačnije da čekam na njihovu milost da se uopšte jave, jer su nemoguće neprofesionalni. Šta i tu da radim? Ništa. Do mene nije ništa. Ne mogu da se nerviram, ne mogu da se ne nerviram, jer je ovo više prešlo sve granice.

Završih faks, ganjala stipendije, pokidala se oko toga i ništa. Sa momkom sve divno, krasno i to propade, probam ovo prvi put, ne prođem, probam drugi put prođem do kraja i na samom kraju me odbiju. Ima li još šta živote da me pogodi u ovoj godini?

Ova godina mi je najgora do sad. Bukvalno otkad je nastala 2016. sve mi je krenulo naopako. Čega god se uhvatim, sve se rasipa, ja stvarno više nisam pametna. Izgleda da budale svuda glat prolaze, a mi što se kidamo i što se pojedosmo da nešto uradimo, ništa nam ne ide od ruke. Ja više ništa ne znam.

Mislila sam da su svi ovi kiksevi bili sa jednim razlogom – da ću uspjeti ostvariti sve što sam željela sa ovom prilikom, ali ne lezi vraže.

Znam da nije sve gotovo, ima još nade za ovu drugu gospodu i njihovu milost. Ali, ne mogu da se nadam i stvaram slike u glavi, da maštam i ponovo krenem sa njima ispočetka. U suštini sam ih otpisala još odavno. Sad ne znam šta da mislim.

Ako i to propadne, znam da nije smak svijeta, ali onda sam stvarno nemogući baksuz i ne znam šta ću raditi sledeće. Stvarno sam bez riječi.

1

Otherworldly

Kako prolazi vrijeme, (a osjećam se kao da imam 83 godine, a ne 23) sve manje i manje razmišljam o drugim ljudima, drugim stvarima. Zaista me ništa ne dotiče osim mog života, mislim nikad i nije. Ali, čovjek ponekad pridaje značaja nekim tako nebitnim stvarima poput drugih ljudi i njihovih života, poput besmislenih politčkih igara, medija, kiča i šunda.

Trudim se da postanem veće biće. Ne samo da ostvarim materijalno, to je sve samo materijalno – bez čega se ne može, nažalost, ali trudim se da ne robujem takvim mislima, takvim stvarima. Ne interesuje me šta drugi ljudi rade, čime se bave, koga ljube ili mrze. Zaista, svako treba da vodi računa o svom životu i da bude to što jeste. Pusti me da živim, kad sam već ja tebe pustila.

Ne zanimaju me šeme, frajeri, veze za jednu noć (nešto što mi ni danas dan nije jasno, isto kao i prevara). Sve mi je to besmisleno. Ne vidim poentu u tome nikako. Ako mi se svidi neko, ne može mi se svidjeti za samo jednu noć. Kako to uopšte funkcioniše? Kao svidiš mi se sad i to je to? Je li? Ne razmišljam tako usko i tako primarno. Ne osuđujem nikoga ko to radi, ali meni je to baš neshvatljivo. Prevare, šeme, kombinacije, veze za jednu noć imaju jedan te isti primarni osnov. Životinjski nagon i to je sve. A, hvala Bogu daleko sam iznad toga.

Želim da postanem bolji čovjek, želim da pokušam da pomognem životinjama i ljudima koji ne mogu da uspiju bez nečije pomoći. Želim da osjetim da sam više od čovjeka koji robuje ovakvom gadnom društvu, sistemu i egu. Neću da robujem svom egu. Tek kada se oslobodim toga, postaću veća. Najteža borba je borba čovjeka sa samim sobom. Uvijek je i bila.

Ne mogu da se povezujem više sa ljudima koji su na nižoj vibraciji od moje, u smislu da nam svijest i podvijest nisu na istom nivou. Ljudi koji inspirišu, koji ti otvaraju vidike, sa kojima učiš, rasteš, dijeliš iskustva i mišljenja su jako rijetki, i jako ih je teško naći jer bukvalno ne pripadaju ovom svijetu. Odvojili su sebe od ega, od te težine i robovanja. Lutaju univerzumom i ne moraju čak ni da diskutuju na temu jednakosti, jer su shvatili da su svi jednaki već od rođenja.

Ljudsko biće zaista jeste moćno biće, šteta što mnogi biraju da ostanu samo čovjek ispunjen materijalnim željama, egom, nagonom i sebičnošću.

1

What is love?

Nešto razmišljam na šta se sve svelo danas. Kako niko ne želi da sebe nekome posveti, da bude 100% iskren i da pola sebe podari drugoj osobi. Kako nema više iskrenih ljubavi? Kako nema više parova na kojima se vidi da se baš vole?

Zašto se sve svelo samo na laž i privid. Gdje je ona sirova, ogoljena ljubav? Gdje je ljubav koja te tjera da izađeš iz sopstvenih okvira? Zašto se sve svelo na licemjerstvo, varanje, izdaju? Zašto se ljudi generalno više mrze nego vole?

Gdje je nestala sve osjećajnost i zašto se svi odjednom prave da su neemotivne kučke (i žene i muškarci)? Kao osjećanja su fuj. Šta te čini živim onda? Ogorčenost? Konstantno odbijanje i povlačenje u sebe? Svi smo bili povrijeđeni, ali bukvalno svi. I zašto stati tu i prestati pronalaziti dobre ljude, vrijedne pažnje i ljubavi. Nema šanse.

Ja možda živim u mojim knjigama i serijama, pa vjerujem da i dalje nisu svi muškarci tete koje se plaše sopstvenih osjećanja. I ne samo toga, već su za pravu ženu spremni popeti se na Mjesec, a da to ne ostane obećanje. Meni su obećavali ovu planetu i još tri, da su ispunili sve što su mi obećali bila bih naslednica Engleske loze i imala bih tri kera do sad, ne bih provodila svaki dan bez kera.

Do sada smo ustavnovili da su žene sposobne za sve na svijetu zbog ljubavi. I preći okean, preletiti pola planete, ići pješke ako treba, sve zbog ljubavi. A, otkad su se to muškarci pretvorili u princeze, a žene u prinčeve na bijelom konju? Zašto je žena čak i spremna da se ponizi, a njemu ne pada na pamet da sredi stvar? Ne znam, ja više nisam pametna. Apel ljudima koji imaju nekoga dobrog i pametnog, čuvajte te ljude, ne dajte im da idu, činite ih srećnima i oni će vas. Ne dozvolite da vam to propadne zbog ovog ili onog. Čuvajte jedni druge, ne dajte trećim osobama da se mješaju i poremete sve.

Što se mene tiče, ja bih uvela vojsku ponovo, pa da vidiš kako muškarci ne bi više bili tete razmažene, nego bi ponovo bili muškarci. A, iz ličnog iskustva znam koliko je ogromna razlika između momka koji je išao u vosjku i onoga koji nije.

I još nešto, za mene su žene jači pol. Potpisujem. Spremne na sve, na svaku žrtvu, za roditelje, za djecu, za ljubav. Ne postoji prepreka koja bi ženu zaustavila. Toliko toga se svalilo na leđa žene kao figure društva, a niko im ne oprašta greške. Budi žena, budi majka, budi kćerka, budi domaćica, kuvarica, budi poslovna žena, budi vaspitačica, budi prijateljica, budi dobra i vjerna žena. Nemoj imati celulit, salo, strije, bore ili bubuljice. Nemoj da PMS utiče na tebe, nemoj spominjati menstruaciju, menopauzu ili nemoj slučajno da ne treniraš i ne ideš na depilacije. Napraviš li malu grešku, propustiš li nešto, slijedi ribanje i brojanje od cijelog društva, a ne najbližih.

Buduće generacije muškaraca, a i žena moramo naučiti kako da vole, kako da poštuju suprotan pol, kako da pomažu jedni drugima. Buduće generacije su ključ boljeg života.

2

Changes

I ja se nakon tri mjeseca sjetila da imam blog! Ne znam šta mi bi, samo odjednom mi sinu da sam mogla pisati. A, sve to je iz jednog prostog razloga: toliko se stvari izdešavalo da sam više i zaboravila da imam blog. I Tumblr zapostavljam, a ne blog. Sve se promijeni, ljudi su u pravu bili. A, ja sam htjela ubiti svakoga ko mi kaže da ću nekad rijetko pisati i da ću manje ulaziti na Tumblr.

No, poenta ovog posta nije to. Poenta je da napišem šta se sve izdešavalo. Da krenem ispočetka. Godina je krenula fantastično. Magično. Uveliko sam volontirala na ne tako savršenom radnom mjestu, ali sasvim pristojnom i što je najvažnije sa super osobom. Uveliko sam i furala sa sada već bivšim momkom, tad nam je bilo nestvarno lijepo. Nisam mogla da vjerujem da me tako nešto moglo zadesiti sa momkom koji je iz mog grada.

Ali, ne lezi vraže! U međuvremenu on ode u veći grad, da radi, plan je bio da ja dođem čim završim sa volontiranjem i kada saznamo šta će biti sa stipendijama. Okej, sve korektno. Otišao je kada nam je najljepše bilo. Ali, neka je. Sada vidim zašto je važno što je otišao. Drž’ ne daj, veza na daljinu. Nedostajanja, nervoze, ludilo. Razriješi se sva gungula oko stipendija, volontiranja, padoše pozivi za intervjue za posao u gradu u kom je on i  nada do neba skočila. “Evo ga, konačno kreće u životu. Hajde nisu bile stipendije, biće posao, bićemo zajedno!” E, neš’!

Prešao frajer da radi u kultni pab, masa je lud, masa je frajer, new boy in the hood, masa cool, trebe lakog morala se lože, on egom para nebo. Žena kao žena, zna sve i prije nego što se dogodilo. Žena koja ovo piše uradi nešto nekulturno i krajnje odvratno, nađe poruku u njegovom telefonu koja je oličenje licemjernosti, jadnosti, ljigavosti, izdajništva. Klasika. Na pitanja “Je li bilo šta?” odgovor je bio “Nije, nisam te prevario!” i tako sve u krug. Suze, ubjeđivanja, gubitak one iskre, povjerenje ode u nepovrat, učestalije svađe i neizreciv bol izdajništva.

Ova žena odluči da još jednom, po ko zna koji put skupi svoju hrabrost (da ne kažem ono drugo) i pređe preko toga. No, ni tu nije kraj. Zajednički život je došao kraju čim se nama pridružio njegov brat (koji uopšte nije bio dio priče niti našeg prvobitnog plana), koji će jelte ostati tu “samo 15-tak, 20 dana dok se ne snađe, ne nađe cimera”. Ništa od toga, normalno. Ti mlada damo, upali mašinu, okači veš, operi suđe, očisti kupatilo, skuvaj nekad nešto. Jer ti, mlada damo i dalje tražiš posao. Nije fer da živiš tu, ne plaćaš ništa i jede te savjest jer si budala.

Ali, to nije sve. Tu imamo ključnu ulogu i ključnog čovjeka. Stvoritelja planete Zemlje, masa uspješnog, ultra pametnog rođaka koji povlači sve konce, jer je jelte već dugi niz godina stnaovnik tog grada, pa je povukao njih tamo. Bez njegovog znanja ne smije da se diše, a ne nešto drugo. Upleo je bata prste, koji misli da je popio svu pamet svijeta, a frajer obična Balkanska narkomančina koja se bavi sasvim prosječnim poslom. U očima porodice on je Nikola Tesla.

Sreća moja, stvari su se dobro zakuvale pa ja pokupih prnje i vratih se kući. A, nakon hlađenja mene sa njegove strane i silnog pokušavanja da ubjedim čovjeka da tamo njemu nije mjesto, da idemo zajedno negdje drugo, ja sam ispala vještica, ovakva ili onakva, negativna iskompleksirana djevojka i veza se završila njegovom porukom da on “više ovo ne može i da nije do mene”. Poziv koji sam uputila je ostao samo propušten poziv, a on je svoje riječi meni iskuckao na odvratnom ajfonu i to dok je sjedio u društvu sa najvećim ljigavcem ikad.

I tako mislim kako čovjek nije dobar sa glavom. Da ti glumiš pola godine, a pravo lice pokažeš nakon nekog vremena. Da li može da se glumi toliko? Kako se toliko trudiš oko nekoga kao on oko mene, da bi na kraju pljunuo na sve što si ikad rekao i uradio? Kako je čitav život trčao za mnom da bi ovo uradio? Šta se to zove ni dan danas ne znam. Neka ostane vječiti rebus. Hvala mu što je iz mog života otišao, takav mi nikako ne treba.

Ali, izgleda da se sav pakao dogodio zbog jedne stvari – snova. Onoga što sam uvijek željela. Da odem daleko. I tako odem na regrutaciju za kabinsko osoblje. I igrom sreće prođem za dvije velike kompanije. I sada čekam, čekam već dva mjeseca. Ali dočekaću, šta god to bilo. Vjerujem da će nešto od to dvoje biti. A, i ako ne bude, izboriću se i sa tim. Opet neće biti smak svijeta za mene.

Sve loše se desilo samo zbog ovoga. I u to vjerujem. Nisam bila baksuzna, već morala sam sve to proći jer me dovelo ovdje, do ovog momenta. Ključnog momenta u mom životu.

3

Rage

Nemam pojma šta bih pisala, jer ovo što sam htjela da pišem sad, već sam napisala u prošlom postu koji ni sama ne znam kada sam pisala. Pitala sam se upravo kako smo to tako brzo porasli, kako to da smo sada već u svijetu odraslih i kako ne poluditi?

Gledam ovu djecu kako se igraju i samo odjednom osjetim neku nostalgiju za tom bezbrižnosti i srećom. Igraš se, družiš se, baš ti je sve super. Iako nam je vrijeme toliko govnjivo, ova djeca zaista i dalje imaju zdravo djetinjstvo na rolerima, sa loptom i kredom u ruci. I tako kada pogledaš njih shvatiš da nije sve izgubljeno, da i dalje može nešto da se ispravi. Negdje, ovdje ni apokalipsa ne pomaže.

Plašim se mediokriteta. To sam i prošli put pisala. Osjećam da me sve više steže, a ja ne želim tim životom da živim. Ne želim neki niđe veze posao, muža i djecu i da tako idem u krug. Ne mogu ja to. Ne, ne. Osjećam da sam rođena za nešto veće, nešto bolje. A, trenutno mi ništa ne ide od ruke. Baš ništa. Opet kažem godina mi je tako odvratna, najradije bih spavala do kraja godine.

Ne znam da li se iko zapita ovo što se ja pitam. Da li još nekome smeta takav način života i zašto smo prisiljeni da idemo tom putanjom i da ne iskačemo iz okvira? Zašto ja moram da se udam kad je institucija braka skrnavljena? I ako djeca već mogu nešto da poprave, na koji svijet ću ja danas – sutra da donesem to svoje dijete? Evo želim da se trudim, da dam sve od sebe da meni bude bolje sutra, a samim tim i mom djetetu za nekoliko godina. Hoću, želim da napravim nešto od svog života, a ne mogu. Jednostavno nema te šanse koja bi mi se sad otvorila. Sve je zakočilo i sve samo stoji. Ja evo ne znam. Pomišljam da nisam sposobna za posao niti za bilo šta. Najbolje mi je kada sjedim u stanu i čistim i ovako mlatim. Izgleda da je to za mene. Da budem domačica ono što nikada nisam htjela da budem. Željela sam da budem i želim da budem uspješna ali vrijedna žena.

Ja ne bježim od kućnih poslova, to mi je urođeno da čistim i perem. Ne bježim uopšte, ali ne želim samo to da radim. Želim nešto da radim. Ali, izgleda da ne može. Neki ljudi ubodu odmah, ja ne mogu ni iz pedesetog puta. Ima i onih koji provode godine kao ja, tražeći posao. I šta nam je činiti? Ništa. Sjedi i trpi ili poludi. Muka mi je više. Bijesna sam na sve. Bijesna sam što je sve ovo ovako. A, što je još gore, ima nas bruku. Fuj. Bolje da sam se rodila u Iraku, čitav život to govorim. Ali džaba.

2

Filling

Opet kažem, da mi je neko prije godinu dana rekao da će ovako da mi bude, odrekla bih se života sopstvenog. Nikad mi gora godina nije bila u životu, možda će gore doći tek, možda je ovo ništa. Ko zna sad. Uhvatim se stipendija, jedina stvar kojoj sam se posvetila sa svakim atomom i ćelijom sebe, ono propadne kao da ništa nisam uradila. Hajde, kažem sebi, nema veze ima plan B, koji nije sjajan baš, ali hajde, upaliće 100%. Prođe dva mjeseca pomaklo se za milimetar i vratilo opet na isto. Ni p od posla, baš kao da sam očekivala da svi čekaju da samo ja apliciram.

Ima nas milione koji tako rade, pa kada shvate da ne može, spakuju se i odu vani i snađu se. Ja i da dobijem posao, neće to biti ono što sam željela. Hajde stisni pa reci u današnje vrijeme da nešto ne želiš da radiš ili da ti se ne daj Bože ne sviđa. Prvo, zato što od biranja nemaš ništa, drugo zato što je gadan vakat, nema se para i hajde ti sad budi konj pa biraj zaboga.

Na kraju ću da živim svoj najveći horor. Na kraju će horor da mi se ispuni, a san će da umre, i postaću i ja jedna od ogorčenih ljudi kojima su snovi propali, pa su sada drski i neljubazni. Živjeću mediokritetskim životom, gdje ću imati tačku A i tačku B, i provešću život tako.

Ne želim to. Ne želim mediokritet. Ne želim i neću da postanem takva, da mi se život svede na depresiju i nezadovoljstvo. Želim biti uspješna žena. Želim ostvariti svoje snove. Ako mi život krene u smjeru mog horora, ja to neću moći podnijeti. Trenutno moj san da odem vani da živim, djeluje tako daleko i tako nemoguće.

Joj, ja ovo ništa nisam željela. Ja nisam htjela da ovako bude. Sad bi moja majka rekla: “Pa kako je drugim ljudima, onima koji nisu imali uslove kao ti i koji nemaju uslove kao ti.” Sve je znam, ali kada mislim o težini situacije, meni je moja najgora. Uvažavam i tuđe, ali to mi ništa ne može pomoći. Samo me može još više skršiti.

Dakle, svi vi ljudi koji studirate, studirajte dokle god možete, samo nemojte diplomirati, nemojte žuriti, razvucite koliko god je dozovoljeno. Ja sam požurila k’o sivonja, i sjebala se načisto. Da mogu da vratim vrijeme, vratila bih sad na dan kada sam odlučila da diplomiram i sve posložim zbog glupih stipendija. Čemu? Čemu sav taj moj silni trud oko faksa četiri godine, oko spremanja engleskog, oko praksi, eseja i čega sve ne. Da bih sad sjedila i kukala kako mi sve kreće nizbrdo? Eto čemu.

Sad bih platila da mogu da se vratim na samo jedan studentski dan. Samo sat vremena da ponovo proživim to. Sve bih dala. Muka mi je od svega više.

4

I know I’m not the only one

Pa kad sam već sve obavjestila, vrijeme je da i ovdje kažem da nisam dobila nijednu stipendiju. Ne znam ni vrijedi li pisati o tome. Nisam se zaletila, znala sam da je konkurencija jaka, ali uopšte se nisam obazirala na takve stvari, željela sam da probam, i tako i bi. Ni s od stipendije, ali sam zato hvale dobila kako sam divan kandidat bla, bla. Pa što mi je niste dali ako sam tako divna? Zato što je to jedna jako ljubazna odbijenica, eto šta je.

Eto dokaza da kada uložiš 150% opet se ništa ne desi. Kada uložiš volju, trud, vrijeme, nadu, novac, znanje, sve, sve na kraju opet ništa. Opet si na nuli, opet đe si bio, šta si radio? Ništa. Nisam ja tu uložila samo godinu dana spremanja. Ja sam tu uložila četiri godine spremanja i nade. Učila sam zato što mi je motivacija bila da odem vani na master studije. Odradila sam prakse da bih otišla vani da studiram, pisala sam tekstove da bih otišla vani da studiram. Imala sam jedan veliki cilj koji sam htjela da ostvarim. Imala sam želju, imala sam životni san. I šta sad? Ništa, ništa kao i milion ljudi koji su u istoj situaciji kao ja. Znam, ja imam nešto što druga djeca neće moći imati, neće imati priliku. Znam sve, znam.

I žao mi je što je njima teško, saosjećam. Ali, trenutno želim da se izborim sa ovim što nikako nije prijatno, i daje mi osjećaj da sam sve radila uzalud. Jer ostala sam zakopana u ovoj državi iz koje nema izać’. Ostala sam u ovom gradu penzionera, ili kako volim da ga nazovem Wayward Pines. I na kraju će mi san nestati, ispariti, jer ga nikad neću ostvariti, a pisala sam o ljudima kojima su snovi umrli. Stopiću se i ja sa mediokritetom i umrijeću takva.

A, moje ambicije? Moj san najveći da odem da ga ispunim, da živim među drugim ljudima, ljepših shvatanja, modernom svijetu, modernih shvatanja će ispariti zato što nemam šanse da odem da ga ispunim. Znam da nigdje nije idealno, znam da nije savršeno, ali to nije neka prepreka za mene. Čovjek može na sve da se navikne, jer se sve isplati. Ali, evo moj se trud trenutno nije ispaltio za ono za šta sam ga namjenila, gdje će mi se drugo isplatiti. Gdje? U ovoj državi gdje ih ne zanimaju ambicija, želja, volja za učenjem, napredovanjem? Gdje ne vide potencijal, gdje ne vide ništa.

Sve sam uložila i na kraju veliko ništa. Tu sam gdje sam. Sav stres oko polaganja i pripremanja za IELTS osam mjeseci se ne broji, svo spremanje ispita sve četiri godine, plus praksa, plus IELTS koji sam shvatila kao ispit života. Gdje je sve to? Na jednom papiru i rečenici: “Pa imam položen IELTS”. Koji će mi đavo u ovoj državi, za šta će mi i taj papir koji je koštao i para i stresa? Stajaće u koverti na komodi sa svim ostalim papirima koje ću pobacati posle par godina, kad mu istekne rok.

Znam svu priču i sve savjete koji prate ovo. “Nemoj tako”, “Biće bolje” i čuvena “Ko zna zašto je to dobro” , “Možda će ti se san i ostvariti”. Znam sve. Hvala svima na dobronamjernim savjetima i rečenicama, ali meni to ništa ne pomaže trenutno. I neće mi biti lakše.

1